8. - 19. februar 1984. godine

Sjećate li se?

Više na http://www.zoi84.ba/

Prije nešto više od 12 godina (pred sam kraj rata) pisala sam seminarski rad "Agresivna djeca i način rada s njima". Ovdje prenosim poglavlje u kojem se posebno osvrćem na pojavu agresivnosti kod djece u ratnim uslovima. Pitala sam se tada, kao sto se i sada pitam: Ima li kraja agresiji i nasilju?! Ali, tada je bio rat i nadala sam se da će biti bolje kad se on završi. Nažalost bila sam u pravu kad sam na kraju ovog poglavlja konstatovala da na mnoga pitanja neće biti odgovora ni u miru. Kako suzbiti agresivno ponašanje kod djece i mladih? Preživjeli smo rat... preživimo i mir!!!

 "Voljela bih da ne moram pisati ovo poglavlje. Da se riječ rat nigdje ne spominje; da ga nigdje ne bude. Nisam ni pomišljala da ćemo biti svjedoci vremena ratnog. Vremena u kojem je zlo nadvladalo dobro, mrak svjetlost. Pomračeni ljudski umovi doveli su do agresije na našu domovinu. Agr…GR- skupina suglasnika koja me asocira na režanje, na razjapljene čeljusti zvijeri… Ali, to nisu zvijeri, to su (ne)ljudi. Divljaštvo, barbarstvo, bezumlje. Istorija ih je zabilježila mnogo, ali ovo sada je najgore. Satiru sve humano, napredno, civilizirano. Kako takvi mogu biti zadovoljni sami sobom i onim što su agresijom postigli? Kako se spasiti i zaštititi od takvih ljudi?

Bili smo prisiljeni da se branimo. To je pozitivan motiv borbenosti: samoodbrana! Naša su djeca, eto, saznala šta znači biti branitelj domovine. Njihove bezbrižnosti je nestalo. Više im niko nije pričao priče. Očevi na ratištu, a majke zamišljene nad problemom preživljavanja. Ponijele su sav teret odgajanja djece, teret i inače težak, a posebno sada, kada je udružen sa strahovanjem da se djetetu nešto ne dogodi. Nisu im dale van ni kad je bilo mirno. Tako su djeca provodila vrijeme u mraku, zaboravljajući polako vesele igre i trčanje, a postajući svjesna nečeg, njima nesvojstvenog- smrti.

Ipak bi ponekad izišli na igrališta. Tužno je bilo gledati ih i slušati kako se hvale svojim novim oružjem (drvenim puškama). Odzvanjali su bojni pokliči. To su se igrali rata. Igre koja će zauvijek ostaviti trag, ranu u dječjoj duši. Sjetih se nešto one bezazlene igre «Između dvije vatre«. Govori li ovo nešto?

Nekad vesela i mirna djeca postala su potištena i nasilna. Životna ih je stihija ponijela. Svoj su bijes iskaljivala na slabijim prijateljima, starim ljudima kao i na životinjama. Ovo zvuči kao pomjeranje agresivnosti o kome se u literaturi mnogo govori. I bilo bi tako…

Potpuno isto, dok god se ne dođe do razloga za frustracije.

Kako mogu čitati stranu literaturu? Kako, kada je naše dijete isfrustrirano što nema šta jesti, što se ne može bezbrižno igrati, što u strahu uči i ide u školu (ako uopće i ide).

Negdje u Evropi, dijete će biti isfrustrirano što mu roditelji neće kupiti bombone. Bit će bijesno i ispoljavat će to na sve moguće, ranije opisane načine, a naše ih dijete nije vidjelo gotovo četiri godine. Zadovoljno je i s halvom. I te kako mu je slatka.

Negdje u velikim gradovima, savjetuju psiholozi kako filmovi s elementima nasilja suzbijaju agresivnost ako se prije bilo agresivno. Naša djeca to nisu bila. Ali, postala su. Ne zbog filmova, nego zbog STVARNOSTI. Nije to ona agresivnost kojom dijete skreće na sebe pažnju i afirmira svoju ličnost. Davno je već prešla granice tih obilježja. Postala je problem koji će biti teško riješiti.

U onim rijetkim trenucima kada su vani, djeca su prepuštena ulici, skupljaju ćikove, pale ih i traže « žrtve «(jedan sam i ja osjetila na svojoj koži). Igraju se bacajući kamenice jedni na druge, ali i na prolaznike. Vidjela sam jednom grupu djece kako se igraju «četnika» i «ljiljana». Jedan ih je čovjek pokušao razdvojiti. Oni su uglas rekli da im UNPROFOR ne treba i prebili čovjeka. Zar sam mogla i pomisliti da će scene iz « Gospodara muha « postati naša stvarnost?

Ne mogu ni ovako! Vjerujem u djecu, u njihovu dobrodušnost i bezazlenost. Tužno je čuti kada dijete kaže da želi što prije porasti i dobiti snagu kako bi moglo osvetiti svog poginulog oca. Ljuti ga što je malo i slabo, što ništa ne može izmijeniti, što ništa ne može učiniti da bude bolje, da bude sretno.Kako reagirati na ovako nastalu agresivnost? Kako vratiti osmijeh na dječje lice?

Na ova pitanja neće biti odgovora ni kada rat završi.

Mnogi će se problemi ispoljiti tek tada. Nažalost, tako je.

Gotovo četiri godine u strahu i neizvjesnosti.

Previše i za odraslog čovjeka. Za dijete pogotovo.

A…Koliko je ono još bezbrižno i ono prijašnje?

Zašto dijete ne može biti dijete???"