Prije desetak godina je u našoj školi proveden program miroljubivog rješavanja problema i ublažavanja trauma. (u organizaciji Danskog crvenog križa). Programom su prvenstveno bila obuhvaćena područja na kojima je bio rat.

Da bismo mogli provoditi radionice, prethodno smo imali seminare. Prvi put smo se sa voditeljicama, profesoricama Majom Uzelac, Karmen Ratković i Giovannom Kirinić, susreli u Topuskom 1999. godine, gdje smo imali prva predavanja. Posebno mi se svidio radionički pristup. Mi, nastavnici bili smo u ulozi učenika. Kroz takav oblik rada najlakše smo shvatili kako ćemo program primijeniti u školi sa svojim učenicima. Pozitivno je bilo i naše druženje. Jedna koordinatorica je rekla da su najprije mislili da seminar bude u Bihaću, a onda dodala: "Da smo u Bihaću, svi biste u pauzama pobjegli kućama, a ovako se baš lijepo družimo. U veseloj i ugodnoj atmosferi nismo ni osjetili višesatni rad. Dogovorili smo se da intenzivno radimo bez kraćih pauza, kako bismo popodne imali vremena za kupanje u bazenu i ostale sportske aktivnosti. Jednom je tako navratila šefica Ulla (inače iz Danske, a koju smo odmah prozvali Đula).Iznenadila se kad je zatekla praznu salu. Kad nas je našla u bazenu, ništa joj nije bilo jasno. Objasnili smo joj našu "strategiju",a ona je uz osmjeh klimala glavom u znak odobravanja. Svima nam je bilo žao kad smo se rastali, ali nije bilo vremena za žaljenje. Slijedio je onaj najvažniji dio posla: Stečeno znanje trebalo je primijeniti u svom razredu. Pitala sam se kako će to izgledati, osjećajući onu pozitivnu dozu treme. Već nakon prvih radionica, shvatila sam da je to pun pogodak, a učenici oduševljeni.

Svakog mjeseca sastajali bismo se i iznosili svoje utiske, čitali učeničke sastave, pokazivali crteže, ali i sami bili kreativni.

Sa svojim učenicima sam radionice držala tri puta sedmično (svaka je u prosjeku trajala 90 minuta). U prvom dijelu predviđeni su razgovori o određenim temama i kraće igre. Nakon toga učenici bi dobili sendviče, voće i sokove. Djeca kao djeca, posebno su se tome radovala :-)

Uslijedile bi potom kreativne igre dužeg trajanja. Radionica bi obično završavala pjesmom i plesom. O svemu ću više kroz naredne postove. Ovo iskustvo bilo mi je i ostalo dragocjeno. (iako sam program provodila samo jednu školsku godinu, puno mi je pomogao i obogatio moju praksu).

Primjer jedne radionice:

UMIJEĆE USPJEŠNOG RJEŠAVANJA SUKOBA

1. Obaranje ruke (5 minuta) -

Djeca u parovima sjednu za sto i pokušaju jedno drugom snagom oboriti ruku držeći se za šake. Dok oni to rade, pokraj svakog para stavimo dva bombona i strip s magarčićima (slika dolje). Nakon što prekinemo takmičenje ko je jači, porazgovaramo: Jeste li vidjeli kakvu vezu između bombona, slike s magarčićima koji se bore želeći doći do plasta sijena - i svog obaranja ruku? Je li ko prekinuo obaranje ruku?

Ako je neko pobjednik, da li to znači da drugi mora biti poraženi? Može li ishod sukoba biti takav da su obje strane zadovoljne, obje pobjednici?

2. Završavanje stripa (20 minuta)

3. Ide iduskara (5 minuta)

Djeca se podijele u grupe od 9 članova. U svakoj grupi se pročita ova pjesma i brzo se rasporede uloge, tj. likovi iz pjesme. Zatim svaka grupa pantomimom prikaže pjesmu.

4. Jedna priča s dva završetka (20 minuta)

5. Radni list Naranča (20 minuta)

Kad ga popune, djeca će dati svoj papir uvijek onome na lijevo među njima. Tako će sva djeca vidjeti sve odgovore.

6. Neskladni orkestar (5 minuta)

Sva djeca istovremeno glasom imitiraju neki instrument po izboru  Na kraju jedni drugima upute pozdrave.

Ovo je predviđeno za rad na jednoj radionici. Međutim, slobodno kombinirajte igre i prepustite se mašti na volju.

Više o autoricama i projektu možete pročitati na www.malikorak.hr