KALEIDOSKOP

"...U MALO OGLEDALO VODE OGLEDALO SE VELIKO NEBO. U VELIKOJ VODI ŠTO TRČI NIZ ČESMU NEBO SE NE VIDI..." ĆAMIL SIJARIĆ

31.03.2008.

In memoriam:Prof. Hasan Tijanović:Na tragu putopisa Bihać na vratima Istoka (2)

Drugi putnik kroz Bihać je Arthur Paterson, profesor engleskog jezika koji putuje od Zagreba do Zadra 1871. ili 1872. godine. Već u Zagrebu osjeća blizinu Istoka, kad u nekom restoranu za susjednim stolom ugleda trgovce iz Bosne "ukrašene pasom i čalmom", koji u prepunom restoranu piju pivo, "piće koje Kur'an ne zabranjuje". Njegov vodič s njima razgovara na "turskom" jeziku, što je sinonim za hrvatski jezik, a pravi turski oni zovu osmanskim ili carigradskim turskim jezikom.

Paterson je u Bihać, kao i njegov prethodnik, Pejton, ušao preko Zavalja, vozeći se "u lakim kolima bez opruga ili taljigama na četiri točka". Zavalje je stanica preko koje roba iz Njemačke i Austrije ulazi u Tursku carevinu, dolazeći iz Trsta preko Senja i Otočca". Kroz male prozore krčme jasno vidi grad Bihać (Bihat) kojeg Krajišnici često zovu Bišće (Bisthje), čije bijele munare podsjećaju na Orijent više od svega što je do tada vidio. Kako je imao namjeru da vidi muslimane na molitvi, svoju posjetu džamiji odgađa do petka, "izgleda pazarnog dana u Bihaću".

Tako je u petak ujutro stigao u Bihać preko raštela, lošim putem, nedavno na brzinu popravljenim, zbog posjete bosanskog guvernera Bihaću (Potenkinova sela nemaju granica). "Njegovi zidovi i kapije su u pravom srednjovjekovnom stilu, sa šancem i pokretnim mostom". Pred kapijom je stajao nasmijani crnac u turskoj uniformi. Pješice, uskim ulicama prepunih ljudi, odlazi do najboljeg dućana kojeg drži neki Jevrejin. Na putu do džamije sreće hodžu, jednog od rijetkih Osmanlija u mjestu, koji se od domaćih Muslimana Slavena razlikuje i odjećom i manirima, "kao i kadija u Bosanskoj Kostajnici". Ne razlikuje hrišćane od muslimana jer i jedni i drugi nose čalme, a njegovom nenaviklom oku izgleda da se slično oblače. Vodič mu objašnjava da hrišćani imaju kosu dok muslimani briju glavu. "Tokom šetnje ukazao sam mu na očite izuzetke od ovog pravila i tako sam odustao od nade da ću ih moći razlikovati za vrijeme svoje kratke posjete, osim kad je posebna drskost na jednoj ili pretjerana poniznost na drugoj strani, govorila da neki pojedinac pripada dominirajućoj, odnosno podređenoj religiji". ("U turskom vremenu pa uglavnom do austrougarske okupacije, svi odrasli muškarci nosili su i u Bosni perčin. Kod muslimana se kosa brijala a samo sa tjemena se spuštao bič kose koji se nije vidio ispod kape, osim kod derviša koji su je nosili rasutu po ramenima. Srbi i Hrvati razlikovali su se po tome što glavu nisu brijali i nosili su poduže solufe, koje su imali i Jevreji, samo malo drukčije. To su pramenovi kose ispred uha koji su nisko padali, a mnogi su ih zakofrčavali vještački", Z.Janjić: "Kozmetika u starom Sarajevu")

Dalje opisuje posjetu molitvi u džamiji (riječ je o Fethiji), "jednoj od starih katoličkih srkava, preobraženoj da se prilagodi muhamedanskom bogosluženju". Posebno se zadržava na opisivanju enterijera džamije prilagođene novim potrebama. U tom opisu očita je njegova subjektivnost, predrasude i neznanje, jer kao glavnu zamjerku unutrašnjosti džamije navodi nedostatak namještaja. Očit je, također, uticaj prethodnog putopisca Pejtona, koga također spominje i čijim stopama ide, jer malo poslije opisuje porušenu hrišćansku crkvu izvan zidina i izražava sumnju da hrišćani mogu i smiju graditi novu u krugu gradskih zidina. Zatim posjećuje i župni dvor gdje živi franjevac zadužen za župu između Bihaća i austrijske granice. Svećenik ima "mali fes na glavi, kratki kaputić od plavog sukna obrubljen krznom i debele široke pantalone..." S njim razgovara na latinskom jeziku.

Na kraju je opet na Zavalju gdje upoznaje ljekara, sa službom u Korenici, oduševljenog učenika engleskog jezika koji je pošao u Bihać da obiđe jednog bolesnika Muslimana. U nedjelju prisustvuje misi na starom slavenskom jeziku jer Zavalje pripada "diocezi Modrusa i Senja koja ima privilegiju da se služi starom liturgijom". Poslije mise, na podsticaj oficira momci i djevojke su zaigrali kolo. "Mislim da ga inače igraju mladi samo jednog pola. U ovom slučaju mladići su bili u izrazitoj manjini u tom krugu. Držeći se za ruke tako da se svaki igrač naginjao prema svom desnom susjedu, kretali su se ukrug pomalo visokim ritmičkim korakom, usput pjevajući neku pjesmu. S vremena na vrijeme bi se krug otvorio i poneko od djece koja su okolo stajala ušlo bi unutra sve dok ih ne bi bilo toliko da su smetali igračima kad bi se krug opet otvorio da se zatim ponovo formira. Izgled ljudi te nedjelje sasvim je sigurno izmijenio mišljenje koje sam stekao o siromaštvu ove zemlje i tužnoj naravi njenih stanovnika. Posebna pratnja muzici i plesu bilo je zveckanje novčića raznih vrsta koje su djevojke nosile kao ogrlice. Ove ogrlice u mnogim slučajevima prelaze s majke na kćerku, sve dok ne poprime gotovo svetu važnost u očima svojih vlasnica."

Kao i Pejton i Paterson je otišao. I mnogo štošta je otišlo, i što je trebalo i što nije. Mnogo štošta je ostalo. Ovim područjem i dalje zveckaju novčići i oružje raznih vrsta i tako će, nažalost, i biti, sve dok te stvari budu imale gotovo svetu važnost u očima svojih vlasnika.

30.03.2008.

In memoriam:Prof. Hasan Tijanović:Na tragu putopisa Bihać na vratima Istoka (1)

Za rijetke evropske putnike ("svako ko je dovoljno lud da pređe Savu") Bosna je bila oličenje druge i drugačije civilizacije, daleke, egzotične i fascinantne. O tome govori knjiga Omera Hadžiselimovića "Na vratima Istoka". To je zbirka putopisa engleskih putnika u Bosni i Hercegovini koja obuhvata vremenski period od XVI do XX stoljeća. Pisali su ih ljudi raznih zanimanja: diplomati, političari, vojna lica, profesori, naučnici, lovci i nose tragove autorovog dobrog ili slabog obrazovanja , predrasuda, različitih političkih stavova. U njima su opisi vjerovanja, običaja, praznovjerica, ponašanja, nošnje, ishrane, živopisnih prizora, "divlje i lijepe muzike", "plesova punih značenja" i svega onog za što oči zapadnog čovjeka mogu zapeti u ovoj zemlji, koja je za njih "terra incognita", "carstvo romanse", "ivica civilizacije". Za neke je Bosna sirova i zaostala zemlja a ljudi prljavi, podmukli, pohlepni, negostoljubivi; za neke najljepša zemlja na svijetu, druga Švicarska ili Irska, a ljudi dobri, prirodni, neiskvareni civilizacijom Zapada. Neki od putnika su politički vizionari, pa u komplikovanoj etničkoj i političkoj situaciji vide sjeme budućih sukoba velikih razmjera te predviđaju i izbijanje svjetskog rata na Balkanu (davno ostvareno i još uvijek ostvarivo).

Putujući Istokom, dvojica engleskih putnika su u XIX stoljeću posjetili i Bihać. Prvi od njih je pisac i diplomata Andrew Archibald Pejton, koji je 1847. godine putovao po Lici pa je preko Plitvičkih jezera dospio u "austrijsko" pogranično mjesto Zavalje, iz koga ugleda Bihać, granično mjesto u "evropskoj Turskoj", dolinu Une, neobrađeno zemljište, opštu zapuštenost, povodom čega zaključuje: " Umjesto održavanja spoljašnjeg sjaja prijestonice, umjetnost i nauka bi trebalo da se prošire na sve dijelove Carevine i da je osnaže, a sama raznolikost nacije, s njihovim različitim jezicima i religijama, predstavljala bi najsigurniji zalogaj očuvanja dominantnog položaja glavnog grada".

Dalje opisuje Zavalje, austrijsku pograničnu stanicu, utvrđeni logor, vilu majora kod kojeg je odsjeo, park oko kuće koji nije uzgajan po engleskom ukusu, zatim trgovište (raštel) na kojem je vidio više trgovačke aktivnosti nego u Metkoviću, inspektorovu ženu, rođenu Bečanku, koja je čeznula za malo više zabave od one što joj pruža turska granica sa dugim dosadnim zimama, šetnjom po istom vrtu i pogledom na "istu lijepu dolinu Une". Opet zaključuje da je korist od trgovine velika, i moralna i materijalna, jer suzbija "fanatizam i mržnju ljudi koji žive na suprotnim stranama granice. I da nema stalne potrebe za komunikacijom i međusobne zavisnoti, dvjema vladama bi bilo sigurno teško da spriječe sukobe među njima".

Nasuprot Zavalju, dolje, na jednom ostrvu u sredini rijeke, nalazi se turski grad Bihać (Bihacs) s munarama i srednjovjekovnim utvrdama koje se uzdižu nad okolnim vrtovima. Njegov položaj "sa svojom širinom, prirodom, bogatom i lijepom dolinom, dostojan je kakve velike i mnogoljudne prijestonice".

Sutradan je Pejton posjetio Bihać, prešao jarak i našao se na "sultanovim posjedima" koje je napustio još u Aleksandriji. Opisuje most bez ograde, napravljen od drvenih trupaca, grad sastavljen od srednjovjekovnih mađarskih kamenih građevina i modernih ali trošnih kuća u turskom stilu. "Ljudi na bazaru su veoma dobro obučeni, ali neki izgledaju prilično bolesno, zbog niskog položaja grada". Zatim ugleda novu džamiju koju je "dao sagraditi paša, ali vrlo lošeg ukusa", pa porušenu hrišćansku bogomolju izvan gradskih zidina. Povodom toga opet raspravlja o načelima pravde i nepravde, vjerske tolerancije, isključivosti i pritajene mržnje u raznim dijelovima Carstva.

Poslije toga posjećuje "pašu trećeg stupnja" (vjerovatno Mehmed - beg Biščević) kod kojeg uoči crnca sa zelenim turbanom koji uči uz tespih i "kao i svi crnci muslimani pokazuje dubok prezir prema nama dok smo prolazili". S pašom je sjedio na malom čardaku sa divanom i kroz prozor pogledao na lijepu Unu , njena ostrvca od vrba i vještačke vodopade "što su ih stvarale ustave mlinova". Paša, čovjek od pedeset i pet godina, oštrih crta lica,, ne nosi nizamsku uniformu već starinsku tursku odjeću. "On je izravni potomak nekog hrišćanskog grofa koji se poturčio s bosanskim plemstvom u XV stoljeću". Kod paše primjećuje i nekog bega u nizamskoj uniformi koga je bosanski vezir, u vezi s tadašnjim reformama u Bosni, poslao sa zadatkom da regrutuje vojsku. "Ali Bišćani su rekli: 'naše dažbine ćemo plaćati, ali ćemo prije poginuti nego što ćrmo našu djecu dati sultanu'. "

Time Pejton završava opis boravka u Bihaću.

Nema više ni Pejtona, ni paše, ni lijepe inspektorove žene. Ostaje putopis. I Bihać, i Una, i Zavalje. I Bosna. Putopisac se u mnogo čemu prevario, često je subjektivan, o mnogo čemu ima predrasude, ali u jednom je u pravu, kao da danas putuje kroz Bosnu. Bosna i dalje stoji na istorijskom propuhu, sa svojim teškim pitanjima, otvorena zagonetka, na vratima Istoka, pred vratima Zapada.

29.03.2008.

In memoriam

S velikim poštovanjem se sjećam profesora Hasana Tijanovića - Tijana. Predavao mi je bosanski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji. Voljela sam njegova predavanja i rado čitala njegove tekstove, feljtone, recenzije. Nikada se neću moći pomiriti s činjenicom da ga više nema. Uvijek će živjeti u mom sjećanju. Najmanje što mogu je da mu posvetim naredne postove. Za početak prenosim govor kojim se od našeg Tijana oprostio književnik Husein Dervišević.

ČOVJEK - GROMADA, DUHOVNI GOROSTAS I TEMELJNI PRIJATELJ

Tijan - riječ koja zamjenjuje i ime, i prezime, i oznaku profesije;

 drugi naziv za prijateljstvo, zamjena za sve lijepo i važno. Tako ga bar vidimo mi, u onom dijelu njega sadržanog u nama. Bio je naš tipski junak,kakav se pojavi samo jednom u vremenu, ili iz vremena. A danas ga, eto, pratimo u vrijeme, nazad. Pratimo našeg prijatelja, druga, sugrađanina, realnog diva iz bajke o našem životu, profesora Hasana Tijanovića. To je, dozvolite, kao da pratimo sami sebe negdje, u sjećanje, odakle nikom i nikad ne kaza puta. I zato je teško bilo šta reći o ovom i ovakvom čovjeku bez patetike. Jer desilo se, eto, kao da je neko naglo došao u naše kuće i odveo nam svima najvažnijeg čovjeka. Odveo - pa ti sad ne plači.
A, opet, trebalo bi reći šta nas je snašlo.I to bez velikih riječi, bez tužnih sintagmi i jecaja. Tijan, uostalom, te ne bi ni volio; bio je vedar, duhovit i dovitljiv majstor od riječi i svu je tužnu i ružnu leksiku preskakao. Izbjegavao je i protokole, i titule, i priče o njemu samom, tako da o onom šta je sve u životu učio i radio, i šta je predstavljao za Bihać, nećemo posebno govoriti, zbog njega. Možda je najvažnije reći da je niz generacija nagovorio na ljepotu knjige. I da je mnoge naučio dobroj pismenosti. I da je svima bio prijatelj. I da je bio omiljen gdje god se nađe. I da gotovo nije bilo čovjeka, bar ovdje, koji ga nije poznavao i volio. Kao da se ljubav sama slijepila za njega.
Već kao dječak razlikovao se pomalo od drugih. I po odijevanju, i po količini snova. Nosio je divne džempere pastelnih boja i čitao najbolje knjige na svijetu. Zbog toga je, valjda, postao veliki znalac, kako književnosti, tako i jezičke materije. I znalac svega što ime je paralelno. A nije volio da ga hvale, jer bio je čovjek sredine puta: uvijek među nama, jedan od nas, ili mi sami. I baš zbog toga, ono što se dogodilo njemu, dogodilo se, u stvari, nama i mi još uvijek nismo svjesni koliko smo izgubili. Možda to nikad nećemo ni znati, jer takvi se gubici ne mjere vagom, ili metrom. Ni olovkom, jer život nije matematički zadatak.
Uostalom, Tijan je bio najljepši dio žive razglednice grada. Takav čovjek - pa to je samo jednom u vječnosti! Stoga, danas ne ispraćamo bilo koga; ispraćamo, na žalost, čovjeka - gromadu, duhovnog gorostasa, temeljnog prijatelja. Također se opraštamo od dijelova naše mladosti s njim, i naših zajedničkih snova. I sve to najednom, odjednom, danas, bez patetike.
Plakat ćemo sutra.

 

28.03.2008.

Intermezzo: "Most stihova"

Od Bihaća do sjevera

pjesma ima oba smjera,

preko čežnji, preko snova

pružio se most stihova,

pa začuješ iz daljine

žubor Une, Bosne, Drine.

I Neretva još se javlja -

djecu sjevera pozdravlja.

Djeca čuvaju na dlanu

i svoj Vrbas, Plivu, Sanu.

Ništa ne može da spriječi

žubor zavičajne riječi.

 Ismet Bekrić

                        

                                                  

                                             



25.03.2008.

Školske crtice: Martin Brod - Nek' voda vam priča...

Nakon što mi je Snješko neplanirano "uletio u proljetni kadar", nastavljam priču iz Martin Broda - vodenog carstva. Loše vrijeme nije nas spriječilo da uživamo u prirodnim ljepotama. Kroz ovu priču vodit će vas VODA: voda vodilja. Šta god bih napisala bilo bi malo da izrazim svoje oduševljenje. Neka se zamisle oni koji hoće na ovom području da prave brane i hidrocentrale, a NIKADA nisu ni došli da vide ovaj veličanstveni park prirode!!!

 

 

 

 

 

 

 

 

Ribarima nije smetala kiša. Šta im reći osim BISTRO!!!

 

 

I jedan je daždevnjak uživao na kiši...

 

 

 

 

 

24.03.2008.

Intermezzo: Nedjeljna "proljetna" idila u Bihaću

Sa Snješkom u šetnji...

 

 

23.03.2008.

Školske crtice: Završna svečanost obilježavanja Svjetskog dana voda u Martin Brodu

Aktivnosti povodom obilježavanja Svjetskog dana voda trajale su duže vrijeme, a završna svečanost održana je juče u Martin Brodu.

Kao da se i priroda pobrinula da dostojno proslavi Dan voda. Kiša je padala cijelim putem od Bihaća do Martin Broda, a nije prestala ni kad smo stigli. Rapsodija kišnih kapljica nije nam pokvarila raspoloženje, nego je, naprotiv, upotpunila ugođaj.

Domaćini su nam bili udruženje za održivi razvoj "Una" iz Martin Broda i italijanska mreža ekoloških sela Legambiente. Priredba je održana u prostorijama udruženja "Una". Otvorili su je učenici bihaćke gimnazije (III b) koji su, u sklopu projekta "Građanin", prezentirali putem četiri povezana portfolija potrebu uvođenja eko - policije u našem gradu. Naglasili su da se čak 96 % anketiranih građana izjasnilo ZA njeno uvođenje, a ostalih 4 % su izjavili kako ih nikakva policija neće spriječiti da bacaju smeće, niti im govoriti kako će se ponašati.

Kazne bi bile novčane (i to vrlo visoke: recimo za pisanje grafita po fasadama predložena je kazna od 1000 KM). To samo potvrđuje ovdašnje stanje svijesti: "Neću se opametiti dok me ne udari po džepu!"

Nagrađeni su najbolji literarni i likovni radovi na temu VODA.

Literarni radovi:

Osnovne škole:
1. Seferagić Raisa, učenica Vc razreda OŠ "Harmani II" Bihać
2. Muhamedagić Džemila, učenica VII4 razreda OŠ "Prekounje" Bihać
3. Husetić Inajda, učenica Va razreda OŠ "Harmani II" Bihać


Srednje škole:
1. Bešić Ajla, učenica IId razreda Gimnazije Bihać
2. Šušnjar Amra, učenica IId razreda Gimnazije Bihać
3. Alkić Mia, učenica IVm razreda Umjetničke škole Bihać
Dodijeljena je i specijalna nagrada Vanji Gredelj.

Ajla Bešić pročitala je svoj nagrađeni rad (esej)

Likovni radovi:

Osnovne škole:

1. Muslić Sara, učenica VII1 razreda OŠ "Gornje Prekounje-Ripač" Bihać
2. Jušić Sabina, učenica VIII2 razreda OŠ "Prekounje" Bihać
3. Ramić Jasmin, učenik VIIa razreda OŠ "Harmani II" Bihać


Srednje škole
1. Jurič Marta, učenica IIb razreda Gimnazije Bihać
2. Malkić Aida, učenica Ie razreda Gimnazije Bihać
3. Džaferagić Arijana, učenica If razreda Gimnazije Bihać

Iz naše škole su dvije učenice osvojile nagrade (drugo mjesto za litararni i drugo mjesto za likovni rad). Bile su sretne ugodno iznenađene.

Kolegica Minela (predaje bosanski jezik i vodi novinarsku sekciju), moja malenkost, nagrađena učenica Sabina i Emina

Profesor Mehmedalija Lilić (predsjednik ekološko - istraživačkog tima "Japodi") je "kriv" za sve ovo. Profesore HVALA na odličnoj organizaciji i lijepom druženju.

Poslije priredbe otišli smo u obližnji motel. Nastavnice likovne kulture su napravile izložbu svih likovnih radova koji su prispjeli na konkurs a mi smo to s uživanjem gledali.

Moja malenkost, kolegice Minela i Mirza

Profesor Lilić i ja

 

Poslije izložbe uživali smo u kafi i "čašici razgovora"...

Slijeva na desno: kolegice Hata, Mirza, prof. Lilić, Minela, moja malenkost i Dajra

 

Na trenutak sam promijenila profesiju :-)

 

Nisam znala da me kolegica Minela slikala!? Možda takve fotke i bolje uspiju ko zna?

 

Kiša u Martin Brodu nije prestajala, a čuli smo da je u Bihaću već podobro zabijelio snijeg. Nismo mogli odoljeti i ipak smo krenuli u obilazak Velikog slapa. O tome ću više u idućem postu. Glavnu riječ imat će voda. Voda - vodilja...

Posjetite www.japodi.com.ba

 


21.03.2008.

Školske crtice: Dječija logika III

Danas sam u školi sa svojim učenicima razgovarala o Svjetskom danu voda. Navodili su zašto je ona značajna za naš život i pravila kako se  može štedjeti i čuvati od zagađenja. Napisala sam na tabli PISANIM SLOVIMA ĆIRILICE (jer smo ove sedmice pisali ćirilicom):

22. mart - Svjetski dan voda. Odjednom je nastao smijeh. Nije mi u prvi mah bilo jasno čemu se smiju pa sam ih pitala. "Joj, nastavnice pa na tabli piše da je sutra Svjetski dan BOGA!" :-)

Smijala sam se i ja s njima. Čega li se sve neće dosjetiti?!

 

Članovi ekološke sekcije naše škole bili su vrijedni i napravili prigodne panoe.

21.03.2008.

Prigodno: Svjetski dan voda - World Water Day (22. mart )

Kada astronomi svojim velikim teleskopima gledaju svemir, nepoznate svjetove i planete uvijek se pitaju: "Ima li tamo vode?" Ako nema vode, onda nema ni života! Život kakav mi poznajemo bio bi nemoguć bez vode. Kada bi slučajno iz svemira posmatrali našu Zemlju - plavu planetu, zaključili bi da je to planeta na kojoj ima mnogo više vode nego kopna. I zaista: na Zemlji je samo jedna trećina kopno, a dvije trećine voda.

Naša domovina je veoma bogata vodom. Prelijepi izvori, plahoviti potoci, vodopadi, jezera, rijeke i more krase Bosnu i Hercegovinu. Mnoge države na zemaljskoj kugli ne mogu se pohvaliti tim prirodnim darom. Većina zemalja u svijetu oskudijevaju u vodi, a ako je i imaju, onda je zagađena i neupotrebljiva za piće.

Nedavno je jedno naše dijete iz BiH s roditeljima duže boravilo u jednoj stranoj državi. Tamo je išlo i u školu. Jednom je na času učitelj rekao djeci da nacrtaju dženet (raj). Djeca su upitala kako dženet zaista izgleda. Učitelj je objasnio: Na zelenoj poljani mnogo različitog drveća, na jednom mjestu je izvor, vidi se potočić a u daljini bistra rijeka...

Pa takva je naša Bosna i Hercegovina! - reklo je dijete iz BiH.

U novije vrijeme voda je sve češće onečišćena ili zatrovana raznim hemikalijama, naftom, alkoholom, životinjskim otpadom, trulim automobilima, gumama, najlonskim kesama...

Ako želimo da naša zemlja sa svojim vodama ostane NAJLJEPŠA ZEMLJA NA SVIJETU, moramo paziti da toga više ne bude!

21.03.2008.

Bezvremenske crtice: No coment...

Sjetih se predstave "Derviš i smrt" koju sam gledala s prijateljicama u Domu kulture. Bila sam oduševljena. Ništa tu ne bi bilo neobično, da nisam čula i jedan "biser". Kad je završio prvi čin, izišli smo na pauzu u hol. Čuli smo razgovor između dvije žene koje su stajale  do nas:

-Idem ja kući!

-Nemoj ići!

-Zašto???

- KAŽU DA OVOGA IMA JOŠ! :-)

I sada se, iako je od tada prošlo više od deset godina, slatko nasmijem...

20.03.2008.

Bezvremenske crtice: Ma "razumijemo" se mi :-)

Kod nas u BiH je običaj da, kad susretnemo prijatelje, često umjesto pozdrava kažemo: Đe si, šta ima?

Tog našeg "fenomena" smo potpuno nesvjesni.

Kad sam bila na moru, u Budvi, prijateljicama koje sam tamo upoznala moj je govor bio simpatičan.

Molile su me da samo pričam i pričam.

Kad smo bile u kafiću, kao i obično došao je konobar.

 Znala sam ga iz viđenja i pozdravila ga: "Đe si, šta ima?"

"Ima cola, tonic, bacardi, martini...." - nabrajao je on.

"Uh, ko bi mu sada objašnjavao?" - pomislila sam.

Nema veze "razumijemo" se mi  zar ne?

19.03.2008.

Prigodno: Dobro nam došlo proljeće!

Nije baš neko proljetno vrijeme, ali eto nam proljeća sutra.

Želim da ono bude uspješno, lijepo i veselo te baš onakvo kakvo želite!
SRETNO PROLJEĆE!

Evo povodom toga jedne prigodne pjesme. U dječijem stilu, ali nije to čudno jer ja još uvijek idem u školu. Tek sam četvrti razred.

 

 

ZDRAVO SVIJETE

 

Pozdravljam Polje

I svaki Cvijet,

Pozdravljam Ptice,

Sretan im lijet.

 

Pozdravljam Rijeku,

I svaki Slap,

Pozdravljam Kišu,

I svaku Kap.

 

Pozdravljam Šumu,

I svaki List,

Pozdravljam Zemlju,

I Život čist.

 

Zdravo, Sunce,

Nebo plavo,

Zdravo Zemljo,

Zdravo, zdravo!

 

Zdravo, cvijete,

Rosna Travo,

Zdravo, Svijete,

Zdravo, zdravo!

            Ismet BEKRIĆ

18.03.2008.

Školske crtice: Knjiga (n)ovog vremena

Prof. dr Nenad Suzić: "Pedagogija za XXI vijek"

Ovu bih knjigu preporučila, prije svih, svojim kolegicama i kolegama nastavnicima, zatim profesorima, pedagozima, psiholozima, sociolozima, studentima...  ukratko: svima onima koji se bave i koji će se tek baviti  vaspitno-obrazovnom djelatnošću.


Ovo je "otvorena knjiga" koja se ne može i ne treba pročitati "u jednom dahu". Podstiče na aktivno čitanje, kreativno razmišljanje i istraživanje. Uvijek ćemo joj se vraćati, stručno se usavršavati i permanentno se obrazovati te je tako dopunjavati  vlastitim idejama.
"Pedagogija za XXI vijek" ističe slabosti tradicionalne pedagogije, ali ne osporava njene dobre strane. (knjigu možete pogledati i proučiti na www.suzicnenad.com )
Autor ističe: 
" Ovu knjigu treba čitati kao nastavak tradicionalne pedagogije. Za razliku od tradicionalne pedagogije, orijentisane na pasivnog recipijenta gotovih znanja, vještina, navika, etičkih i estetskih vrijednosti, ovdje želim dati modele za aktivno i interaktivno učenje, ne samo u školi, nego i kod kuće i nakon školovanja. "Podla" namjera mi je da čitaoca uvučem u preuzimanje ili podjelu odgovornosti za pedagoške akcije koje ovaj rad nudi, ili koje bi se mogle na osnovu ove knjige izvesti. Ako ta zrnca pedagoške humanosti, ako ti modeli uvažavanja učenika i motivacije proklijaju, porastu i počnu davati plodove, zapaliće se mnogo malih baklji koje, sabrane, mogu svijetliti jače od velike vatre. Pomak od pedagogije poučavanja ka pedagogiji učenja je imperativ vremena i nezaustavljivi proces. Ako ova knjiga u tom procesu bude predstavljala i najskromniji doprinos, njena funkcija biće značajna."

P.S.: Zamislimo se zašto školu većina učenika doživljava kao (m)učenje! To se može vidjeti svuda oko nas pa i ovdje u blogovima.

17.03.2008.

Intermezzo: Ah, taj Facebook!

E sad ćete mi se sigurno nasmijati!  

Kad sam prošlog ljeta "otkrila" Facebook, obratila sam pažnju samo na drugi dio riječi - book.

Baš super, pomislila sam, to je sigurno neka stranica o knjigama i književnosti!? Ali, kada sam zavirila tamo, shvatila sam da to nema veze, nego da je stranica samo slikovito nazvana Facebook (iliti knjiga lica).

Kad je neko takav zaljubljenik u knjige kao ja, pa neka mi bude !

Ostala sam zatečena šarenilom koje tamo vlada.Većina vas zna kako to funkcioniše pa neću objašnjavati, ali se pitam ko li se i toga mogao sjetiti. Ko god da je dobro se dosjetio .

Ima dobrih osobina (pronalaženje prijatelja i kontaktiranje s njima, razmjena poruka, slika i sl.), ali i besmislenih, a ponekad i smiješnih zezalica.

Već se prilično dobro snalazim tamo. Samo ponekad malko "zalutam".

Pronašla sam puno zanimljivih grupa, aplikacija, uspostavila kontakt s nekim svojim školskim kolegicama i kolegama, ali i upoznala nove prijatelje. Udaljenost je izbrisana. Ni nebo više nije granica!

Moj profil na Facebooku je na linku:

http://de-de.facebook.com/people/Maja-Ivanovic/615653946 

16.03.2008.

Bezvremenske crtice: KAKO SI?

Tu sam ja. Nisam zaboravila svoj prvi blog :-) Drugi sam otvorila zato što mislim da (anti)ratni dnevnik treba odvojiti od vremena današnjeg. (to je posebna priča i ne želim da se više ikada ikome ponovi).

Zašto naslov KAKO SI?

Sjetila sam se jednog poglavlja iz Selimovićeg romana "Ostrvo" u kojem glavni junak želi da ostavi neki trag koji će svjedočiti o njegovom postojanju i po kojem će ga pamtiti. Mislio je, mislio i sjetio se da bi mogao napraviti česmu u svom mjestu. "Poslužit će svima a posebno putnicima namjernicima. Svi će me po dobru pominjati." - razgovarao je sam sa sobom.

Ali, kakav natpis staviti? Šta god bi mu palo napamet nije mu se činilo dovoljno dobro i originalno. Dosjetio se: stavit će natpis KAKO SI? Razmišljao je: "Pa ima li išta ljepše kad neko umoran i žedan zastane da se napije vode i ugleda taj natpis? Imat će osjećaj kao da neko s njim razgovara i pita ga za zdravlje. Boljeg se zaista nisam mogao sjetiti!"

I stvarno, drago nam je kad nas neko pita kako smo, ali u ovo brzo vrijeme sve više to pitanje postavimo automatski, reda radi, a onda ni ne saslušamo šta će nam upitani reći. Saslušajmo i osjećat ćemo se puno bolje! Kao da smo pomalo zaboravili na neke sitne znakove pažnje i "čarobne riječi"! Neka nam ne bude teško izgovoriti ih: "IZVOLI!", "HVALA!", "MOLIM!", "OPROSTI!", "VOLIM TE!" "KAKO SI?"

Pa KAKO STE?

13.03.2008.

Velika Kladuša. Bužim

Malo sam vas "odmorila od sebe"! Ovih sam dana više čitala druge blogove i komentarisala nego što sam pisala. Treba i to raditi. Pa evo: ako uporedimo blogovanje s komunikacijom "uživo", onda je samo pisanje postova na svom blogu kao da pričate i pričate a ne čujete druge i nije vas briga za njihovo mišljenje. S druge strane, kad čitate i komentarišete druge blogove može se uporediti s razgovorm u kojem jedni druge znamo saslušati i pogledati u oči. I tako sam vas ja slušala i pogledala u oči... Vidjela sam vas . Ova moderna komunikacija možda daje više mogućnosti, čini nas "hrabrijima", ali mislim da i on-line trebamo biti prirodni i da ne činimo ništa što ne bismo i "uživo".

Nego, dosta "pametovanja"! Lako mi je danas "pametovati" kad imam čak tri časa pauze i idem na posao tek u 15:30. Lijepo "zvuči", ali ja baš to ne volim jer mi nije po bioritmu. Zato ovaj dan još od početka školske godine zovem "naopaki dan". Poslije nastave imamo sastanak aktiva da se dogovorimo gdje ćemo ove godine na ekskurziju. Jeste da ima još vremena jer se obično ide krajem maja ili početkom juna, ali sve treba dogovoriti do najsitnijih detalja kako bismo spremni dočekali realizaciju. Pogađate, učenici vole ekskurzije i već su počeli ispitivati gdje ćemo. Ja se "pravim stroga" i kažem im da me o tome još ne ispituju, a i sama se veselim kao i oni.

Inače, mi ekskurzije provodimo po koncentričnim krugovima u skladu s realizacijom nastave prirode i društva (odnosno moje okoline, kako se sada naziva taj predmet). Znači, u prvom razredu učimo užu okolinu (okolinu škole) pa prema tome idemo i na izlet tu. U drugom razredu se krug širi i učimo uži zavičaj, znači izlet je u Bihać ili okolinu. (s obzirom da je škola u kojoj radim u okolini Bihaća, onda na izlet idemo u sam grad). U trećem razredu učili smo širi zavičaj (naš širi zavičaj je Unsko-sanski kanton) pa smo tako prošle godine išli u Veliku Kladušu i Bužim. U Velikoj Kladuši smo obišli "Agrokomerc" (najprije pogone gdje se proizvodi TOPS, a zatim i pogon koji su preuzeli "Lijanovići"), mljekaru "Mlijekoprodukt" gdje su nas lijepo dočekali i objasnili nam cijeli proces (od preuzimanja mlijeka, njegove pripreme pa do proizvodnje raznih mliječnih proizvoda). Učenicima je bila najzanimljivija demonstracija proizvodnje sladoleda. I sada spominju kako im je pomalo bilo strašno kad smo bili u hladnjači. Kako i ne bi: taj je dan bio kišovit i sam po sebi hladan, a mi smo glumili pingvine. Zaboravili su na sve kad su im podijelili sladolede. Kao i uvijek oči su im gladnije od stomaka pa misle da mogu pojesti "tonu". Kad shvate da su precijenili svoje mogućnosti, onda nama dijele sladolede (a mi ih kao možemo pojesti ). Tako to redovno bude na izletima. Dešavalo se da pojedu i popiju ono što su ponijeli, a onda počnu ispitivati kad ćemo kući... Djeca k'o djeca.

Primjer za to je i obilazak velikokladuškog Starog grada. Divili su se učenici bedemu, puškarnicama i kuli, ali im je glavna atrakcija bio restoran i ćevapi :-) Restoran se nalazi na vrhu kule, odakle se pruža prelijep vidik na cijeli grad.

 

 

 

Kiša je padala cijelog dana, ali nije nam smetala da uživamo u šetnji. Iz Velike Kladuše uputili smo se u Bužim. Najprije smo obišli Spomen - sobu 505.Viteške bužimske brdske brigade, a zatim šehidsko turbe Izeta i Nevzeta Nanića...

 

 

Pogled na Bužim

 

Bio je ovo prikaz samo jednog od naših izleta. Ranijih godina smo obišli i Cazin, Stari grad Ostrožac, Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Martin Brod, Kulen Vakuf. Posebno su mi dragi izleti u Sarajevo. Možda zato što nemam priliku tako često putovati u tom pravcu. Zato čvrsto držim palčeve da se večeras na aktivu dogovorimo da ove godine idemo tamo.

 

11.03.2008.

Školske crtice: Sjećanja: Stvaralaštvo učenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota IV dio

Odrasli su činili sve za one, kako to vole reći, na kojima svijet ostaje. Osmog marta 1994.godine održan je okrugli sto na temu "Zaštita djece u Okrugu Bihać". Organizatori su "Unski smaragdi" i udruženje žena "RUŽ". Na jednom su se mjestu okupili najbolji stručnjaci našega grada: prosvjetni radnici, psiholozi, liječnici, ali i studenti i učenici. Svi oni su svojim referatima na najbolji način dali doprinos da se djeca što bolje zaštite, da im se omogući sretnije djetinjstvo. Nastojat će da to što prije provedu praktično. Najvažnije je očuvati dječije fizičko i mentalno zdravlje. Psiholozi su se najviše bavili razmatranjem ovog problema. Pisali su o ugroženoj djeci (bez jednog ili oba roditelja), o strahovima i stresovima koje ona svakodnevno proživljavaju, o ratnim ometačima završetka osnovne škole. Zaključili su kako je veoma važno obratiti se za pomoć na vrijeme kako bi se izbjegla teška psihosomatska oboljenja koja su, nažalost, neminovnost ovog prokletog rata.

Svi su bili iznenađeni dječijim prkosom i otporom, a posebno njihovi nastavnici. Direktor OŠ "Kulen Vakuf - Orašac" piše:

"... Ta mala bića su tako brzo odrasla i u trenu sazrela da se mnogi pitaju kako dnevnici koje oni pišu mogu tako istinito i zrelo biti odraz stvarnosti i dječijeg shvatanja rata. U tim se dnevnicima nalazi teška optužba zlotvoru, optužba koje će se čovječanstvo morati postidjeti." Jedna učenica piše:

"Moja duša je slomljena. Slomiše je oni koji su do juče bili naši prijatelji. (...) Taj dan nikada neću zaboraviti. Sve dotad sam imala sretno i bezbrižno djetinjstvo, a onda dođoše teški dani, koji mi razoriše dušu, pokidaše sve tračke mladosti i mladalačkog osmijeha koji sam imala." (" Knjiga stradanja i nadanja" - "Pjegava knjiga", "Rat iz dječijeg ugla", strana 47. a, b)

Posebno je bio zapažen literarni rad naše kolegice Maje Arnautović. Pisala je o djeci pitajući se da li ih uopšte ima u ratu "ili su to samo mali ljudi odrasli preko noći sa zamućenim pogledima u budućnost"; pisala je o jednom prekinutom i naglo uništenom djetinjstvu.

Sav materijal s okruglog stola bit će stavljen u jednu knjigu, "Knjigu stradanja i nadanja". Dogovoreno je da se u svim školama provede veliki školski čas na temu "Moje stradanje u ratu". Djeca po izgledu, odrasla u duši, iskazivala su svoja osjećanja, svako na svoj način, ali imala su jednu, jedinstvenu želju: "Da što prije dođe mir i da opet imaju sretno i bezbrižno djetinjstvo." Bila su ponosna što su njihovi radovi predstavljeni na televiziji i sretna što je nastava konačno počela. Na tren su zaboravila ratne strahote, pripremajući priredbu povodom Dana voljene rijeke Une (17.maja). Pisala su pjesme i priče; slikala su njenu bistru vodu i pjevala jednoj i jedinoj. Kao u stara dobra vremena. Bilo bi tako da i Una nije ranjena. Dočekuje svoj dan, već treći ratni. I ona želi mir. Zajedno s djecom i svima nama dočekat će ga bistrija i ljepša nego ikada. Već idućeg 17.maja, a možda i prije!?

Na priredbi su "Unski smaragdi" i "RUŽ" promovirali "Knjigu stradanja i nadanja". Na njenim koricama je je nacrtan lik djeteta, a posebna simbolika su crvenee i crne pjege (tačke). Crvene su nadanja, a crne stradanja. Djeca nisu dozvolila da crne preovladaju. Nadanje ih je održalo. Važno je naglasiti da je ideju za naslovnu stranu dao jedan učenik. Sve dječije stvaralačke ideje, dugo i vrijedno pripremane, došle su do punog izražaja. Dodijeljene su i nagrade najboljim mladim sportistima. Javne institucije dobile su rezime "Pjegave knjige". Nažalost, sada nema sredstava za štampanje ovog vriejdnog izdanja. Jedini primjerak povjeren je Regionalnom muzeju Pounja na čuvanje. Važno je istaći da je knjiga "POHRANJENA, a ne SAHRANJENA!!!" (kako je rekla direktorica muzeja Enisa Jusić) Mogu je čitati svi, a posebno su na nju ponosni naši mali, hrabri stvaraoci. Imala sam čast da budem prvi čitalac ove knjige.

Odvijanje redovne nastave omogućilo je veće angažovanje nastavnika u radu s djecom. Sva ta njihova aktivnost je objedinjena i manifestovana na I smotri stvaralaštva koju su organizirali Međuopćinski pedagoški zavod Bihać i Regionalni muzej Pounja na području cijelog Okruga. U svim školama održani su časovi literarnog i likovnog stvaralaštva. Djeca su pisala, izražavajući ljubav prema domovini, bol zbog njenih patnji; crtala su svim srcem, srcem koje je kucalo za nju. Bila su sigurna da će doći bolja vremena - vremena u kojima će ova manifestacija još jače zaživjeti. "DOMOVINA U MOM SRCU" - uvijek, vječno, a ne samo dok traje I smotra stvaralaštva.

24.juna 1994. održana je opštinska smotra na kojoj su nagrađeni najbolji likovni i literarni radovi učenika bihaćkih osnovnih i srednjih škola. Vani je bilo vruće, a u našim dušama hladno. Tužno je bilo slušati o ranjenim gradovima, uništenim školama, nesretnom djetinjstvu i gledati crteže. Premalen je bio papir da se iskaže sav bol i patnja, ali i radost, prkos, ljubav prema domovini. Dobro je imati i svijet mašte. Šta bi sada, u ovim teškim trenucima, od djece bilo, kada bar na tren ne bi mogla pobkeći od stvarnosti i prepustiti se mašti i  kreativnosti (stavljenih u srce naše Domovine; zato ona JESTE I BIT ĆE!!!)

2. jula 1994. održana je okružna smotra stvaralaštva pod istim nazivom "Domovina u mom srcu". Žiri je imao težak zadatak, jer su svi radovi bili jednako lijepi i sadržajni. Sva djeca su pobjednici. Ipak su izabrani najbolji. Djeca u srcu domovine vide sve ratne strahote, ali i ljepote svog zavičaja. Tu su hrabri borci na položaju, tenkovi sa zastavama i porukama: "Borci izdržite! Branite nas! Mi smo s vama!" Lik komandanta je na slikama uvijek najveći, jer djeca u njemu vide čovjeka u koga vjeruju, koji je, zajedno sa svojim borcima, zaštitnik njihovih života i domova. On je njihov Sepermen, njihov idol, jer drugih trenutno nemaju. U toj domovini u srcu su i osakaćeni spomenici naše kulture: srušene džamije, nišani, mostovi u Mostaru i Višegradu, Vijećnica u Sarajevu, stećci koji potvrđuju postojanost ovog naroda - stećci obrasli ljiljanima koji su veza prošlosti i sadašnjosti. Bili smo oduševljeni, ali istovremeno je i tuga zavladala u našim dušama. Kako i ne bi?! Potresno djeluje crtež na kojem je prikazana djevojčica bez noge koja svoju ruku naslanja na ruku jednog dalekog pretka isklesanog na stećku. Ko zna, možda je on živio još teže i gore, ali - što je najvažnije - I TADA JE BILA BOSNA, I SADA JE! Voli je ta mala djevojčica koja je život upoznala na najsuroviji način. Ona je živi stećak s porukom: " DA SE OVO ZLO VIŠE NIKADA NIKOME NE PONOVI!!!" Svježina ljiljana daje nadu djevojčici i svim nama da će vrijeme pokazati da samo ISTINA ostaje; čvrsta kao stećak pokazuje da ovaj narod zna za svoje korijene, zna da cijeni sebe i svoju prošlost; zna da će istrajati bez obzira na velike žrtve, među kojima su i djeca. U srcu domovine, pored stradanja, ima mjesta i za NADANJA i ŽIVOT. Vedrim bojama obojene su livade sa cvijećem, krave koje djeci puno znače, seljaci koji obrađuju zemlju, majka koja nosi punu korpu voća (kojeg su željna). Nije zaobiđena ni ravnodušnost svijeta, izražena simbolično u liku jednog unproforca koji viri iza zemaljske kugle dok majka Bosna moli za spas od krvoločnih vukova.

Djeca su svojom spontanošću pokazala da nisu pasivni posmatrači, nego da u svojim malim srcima duboko osjećaju ratnu tragediju; da aktivno prate tok borbe i da vjeruju u pobjedu iako su cijevi raznovrsnog oružja uperene na B i H.

Imala su snage da se šale na račun našeg tegobnog života, lišenog ne samo svih blagodeti, nego i najosnovnijih stvari.

Pjesma "Sedamdesete godine" koju je otpjevao hor iz Cazina posebno me potresla. Govori o našoj mladosti, mladosti koju proživljavamo u najgore vrijeme - vrijeme ratno. I nama mašta i stvaralaštvo pomažu da istrajemo.

Mnogo je još aktivnosti koje su ostale nezabilježene.

Ono što su djeca svojom kreativnošću i radom pokazala, svjedoči da se sivilo rata i svakidašnjeg života neutralizira radošću, da se nepodnošljivo preobražava u podnošljivo, da je sreća izazvana ljepotom trenutka umjetničkog doživljaja utjeha u beskonačnom lancu nesreća; da djeca stvaraju iz inata i želje da potvrde neuništivost duha ovog naroda; da sama sebi, uz pomoć odraslih, stvaraju staze za bolji i sretniji život.

Na kraju želim da niko više ne ponovi ovu moju temu!

Budući studenti neka pišu o stvaralaštvu u MIRU!

KRAJ

09.03.2008.

Školske crtice: Sjećanja: Stvaralaštvo učenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota III dio

Galerija "Una" opet je bila ispunjena dječijim crtežima. Na njima su predstavljene slike stradanja, ali i nadanja. Izložbu su organizirali Regionalni muzej Pounja i likovni pedagozi.

"... Autori oko 160 eksponata su djeca sa desne obale Une predškolskog i školskog uzrasta. Po riječima pedagoga djeci treba malo vremena i prostora da budu kreativna. (...) Ovje je izložba najiskrenijeg i spontanog doživljavanja rata u našem gradu, kroz stvarne vidne i slušne percepcije onog čime je dijete svakodnevno okruženo i koje su našle odraza u svim crtežima..." ( "Slobodna Bosna", broj 38, 8. strana)

Djeca su neuništiva. Ona i dalje HOĆE da se pjeva. Početkom 1993.godine, za vrijeme najžešće ofanzive na naš grad, održana je audicija. Odziv djece je bio velik. Festival "Djeca djeci" odgađan je dva puta, da bi se održao 14. i 15. maja u prepunoj dvorani. Djeca su padala u nesvijest, ali nisu odustajala. Njihove stvaralačke ideje i mašta dostigle su najvišu tačku. Uslijedila je priredba povodom Dana rijeke Une, druga ratna, ali veoma uspješna. Potom se dogodilo nešto što je obradovalo svu djecu, a posebno prvačiće: počela je nastava.

Uslovi u kojima se radilo bili su teški, ali entuzijazam prosvjetnih radnika bio je velik. Iako su se plašila granatiranja, djeca su hrabro išla u školu; niko nije izostajao. Kada bi se začula sirena, brinula su za svoje najbliže kod kuće, za sebe i svoje prijatelje, za svoje nastavnike... Manifestacije straha su se znatno ublažile poslije priprema za slučaj opasnosti. To su uspješno ostvarili nastavnici u saradnji s pedagozima (iako su i sami bili uplašeni). Čak su organizirali i neke sekcije, a mogli su samo nadljudskim naporima. Stvaralaštvo je dobilo jednu novu dimenziju. Učenici su sada crtali školu, svoje nastavnike, igre u školskom dvorištu (više po sjećanju, jer na otvorenom se nije smjelo zadržavati). Pjevali su i pisali o svom najljepšem dobu - đačkom. Niko i ništa nije im ga mogao oteti i spriječiti da ga prožive kako najbolje znaju, žele i vole. Nisu djeca kriva za ludi rat. Prkose ovom zlu. Sva dobro uče. Prolaznost je bila stopostotna. Učenisi Osnovne škole "Kulen Vakuf - Orašac" izdali su i list "Mali ljiljani" u kome iznose svoje doživljaje rata i izbjeglištva. Do sada su izišla dva broja s bogatim literarnim i likovnim prilozima.

Samo se prosvjetnim radnicima "tim divnim ljudima, koji su žrtvovali svoju sigurnost da u najtežim trenucima naše istorije završe najteže školske godine - godine ratne može zahvaliti i odati puno priznanje što nisu dozvolili prekid odgojno - obrazovnog procesa, a što je bio cilj agresora, pored svih ostalih najmračnijih ciljeva." ("Knjiga stradanja i nadanja" - "Pjegava knjiga" - tekst "Ratni ometači završetka OŠ", 34. strana) Znala su djeca za te mračne ciljeve. Nisu poklekli odrasli, nisu ni ona. Ogradila su se od svih zala i ljudskih gluposti. Stvorila su svoje ostrvo - "Dječije ostrvo" - ostrvo mira, ljubavi, sreće, kreativno ostrvo. Sve su djeca sama radila. Bila su mali novinari i voditelji. Emisija je bila veoma gledana. Prepuna je literarnog, likovnog i muzičkog stvaralaštva. Predstavljani su pravi mali majstori. Tako jedna djevojčica originalno izrađuje lutke i razne životinjice od krpica. To joj je hobi, a ono što napravi poklanja djeci poginulih boraca. Nisu zaboravljeni ni crtani filmovi kojima ova emisija završava. Djeca s nestrpljenjem očekuju svaku slijedeću. Dok čekaju, smišljaju priloge i šale. Druže se, igraju raznih igara, sretna su što imaju svoje ostrvo koje im niko ne može uništiti. Nikakve granate ni sile ovog svijeta. Ono postoji i nikada neće nestati. Ono je u dječijoj mašti.

Ima još nešto što je vrijedno spomenuti. To je lutkarsko pozorište. Grupa mala, ali odabrana. Pružila je djeci ono što prije nisu imala. Ništa im nije bilo teško. Ni dekor nositi na leđima za vrijeme granatiranja, da bi zabavili djecu u bolnici. Prostorije u kojima su davali predstave bile su prepune. Opet su odrasli inicijatori, ali su vrlo uspješno podstakli djecu na stvaralaštvo (i ona su glumila). Ponovo su, za trenutak, bili u bezbrižnom svijetu brinući o bolesnoj lutki, pomažući malom, izgubljenom mačetu da nađe svoju mamu, radujući se što vuk nije uspio pojesti Crvenkapicu... Lutke su izrađivali zajednički. Djeca su se odmah sprijateljila s tim imaginarnim bićima. Dječija mašta je svemoćna. Održano je 57 predstava u toku rata. Grupa lutkara, između ostalog, je napisala:

"... Ako pjetlić poslije pobjede nad lukavom lijom zapjeva:

Mi smo mali ali znamo

sami sebe da čuvamo

A kad dođe lija Njam!

Odbrani se sam.

Zar to nije moralna patriotska pouka i to na dječijoj psihi najbliži i jedini način: kroz zabavu i igru. Ako djeca u "Novogodišnjoj priči" pjevaju:

Dođi Nova godino

Čekaju te djeca veselo

Čekaju te mali, veliki

Dođi i mir nam pokloni

Dođi Djeda Mraze

Napravi MIRU STAZE!

Zar to nije borba za mir? Zar to nije za dijete poruka? ("Knjiga stradanja i nadanja" - "Pjegava knjiga", 49. strana)

Djeca uče, stvaraju i odrastaju. Kada jednom napuste čarobni svijet djetinjstva, grijat će ih lijepe uspomene koje će potisnuti sve što je bilo ružno. Pričat će mlađima o svemu i , svakako, poželjeti im da nikada ne dožive ratne strahote. Neće one vječno trajati. Znaju to djeca i mole da im Nova 1994. godina donese mir. A da li im je donijela? Nije, ali ona se ne predaju. Uživaju u dječijem maskenbalu i lutkarskim predstavama. Pozvala su djecu Cazina, Bosanske Krupe i Bužima da budu gosti emisije "Ćao KLI - KLI". Oni su prihvatili poziv na druženje i pjesmu. Svojim programom pokazali su, isto tako, prkos i želju za mirom; pokazali su da su djeca Okruga Bihać jedinstvena, da je to prava mala armija. Armija koja uvijek pobjeđuje. Ona se ne bori smrtonosnim oružjem. Njeno oružje su olovke, bojice, kistovi, note, veseli glasovi. Pjesma koju su djeca Bužima otpjevala jasno izražava želje djece cijele Bosne i Hercegovine:

Ne treba nama šljem!

Nama ljubav treba!

Nema boljeg šljema

od slobodnog neba!

U februaru 1994. je počela najžešća ofanziva na Bihać. Činilo se da djeca više nemaju ideja. Ali, NE!!! Opet su nas iznenadila svojom zrelošću i originalnošću. Nikada više nisu pjevala o miru što tada. Njihov se glas daleko čuo. Hrabrio je i djecu Sarajeva i drugih gradova koja su takođe proživljavala teške trenutke. Pjevala su, a u duši im je bilo teško. Znala su djeca za svoja prava i bunila su se. Nepravda ih je mnogo boljela, a ništa nisu mogla promijeniti. Boljele su ih i rane. Mnoga djeca nikada neće hodati, mnoga nikada više neće moći vidjeti roditelje i svijet oko sebe; neće pisati prva slova niti osjetiti toplinu majčine ruke. Čitav će život pamtiti ljudske nesreće i stradanja, doživljeni strah, ali neće klonuti duhom. Njihove su poruke jasne. Zašto ih ne čuju?!

Halo, halo, čujete li nas?

Djeca Bosne sada mole vas

Halo, halo, neka bude mira

Djecu Bosne niko da ne dira!

-----------------------------------------

Kada će prestati sve ove muke?

Htio bih pomoći, male mi ruke.

Kada će prestati krvavi pir?

Ja želim tatu, ja hoću mir!

----------------------------------------

Nastavlja se...

08.03.2008.

Školske crtice: Sjećanja: Stvaralaštvo učenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota II dio

Djecu je, nekako u isto vrijeme kad i učiteljica Điđa, pozvao nastavnik Stipe Hamulka, kako bi održali prvi čas likovne kulture posvećen Zlatnim ljiljanima i doživljajima iz skloništa. Posebno je naglasio da djeca trebaju raditi spontano i samostalno. Crtale su male dječije ruke heroje grada, zarobljene tenkove, mračna skloništa (djeca su doprinijela da više ne budu mračna); njihovi su vidici postali širi. Uz pomoć likovnih pedagoga organizirala su izložbu na temu "Rat oko mene". Tako su dječiji crteži dospjeli u Galeriju "Una" u kojoj su dotad izlagali samo akademski slikari. Inače, galerija je bio svaki hodnik, svaki ulaz, svako sklonište.

Djeca su željela svoje radove pokazati i djeci Evrope; dokazati da postoje i da se ne daju; da stvaraju i u ratu. Poslala su u prijateljski grad Bondeno oko 500 likovnih i preko 700 literarnih radova. Jedna djevojčica je u pismu napisala: " Dragi moj nepoznati prijatelju! Zovem se Alma i imam 14 godina. Možda smo vršnjaci, ali ne, ja sam mnogo starija od tebe, jer je moje djetinjstvo ubrzano 12.juna 1992., kad sam prvi put čula zvuk sirene i grozni zvižduk granate."

"Unski smaragdi" su takođe zaslužni za razvijanje dječijeg stvaralaštva i ljubavi prema rijeci Uni i Bihaću. Upravo zbog te ljubavi i požrtvovanosti, sve nepravde bole ih jače. Tako su 3. novembra 1992. godine djeca sa Une uputila pismo vršjacima u Evropi i svijetu. U pismu se, između ostalog, kaže:

"Hvala na Nedjelji mira i pomoći, ali nama samo trajan mir može donijeti zdravlje i sreću te pružiti potrebnu toplinu i obrok po mjeri. Uskratite hranu topovima i mi nećemo biti gladni. Onima koji ubijaju djecu navucite na glavu luđačke košulje, smjestite ih tano gdje im je mjesto i nama će biti toplo. Sve vakcine  kojima raspolažete upotrijebite protiv fašizma koji hara na ovim prostorima i mi ćemo do kraja života biti zdravi. Naša nesreća je utoliko veća, ako se zna da vaši satovi ¸i satovi s naših prostora ne pokazuju isto vrijeme. Razlika je u tome što vaši otkucavaju vrijeme prema XXI vijeku, a naši idu unazad - prema srednjem vijeku. To je razlog što iz skloništa izlazimo povijeni poput staraca i neuhranjeni poput sjena, a ima nas i sa sjedima na glavi. Pitamo se, a vi pitajte vaše očeve: Zar je moguće da se sve to događa u srcu Evrope i to samo osam godina prije XXI vijeka. Naše su ptice selice krenule prema jugu, što je znak da nas, pored nezapamćenih ratnih stradanja, očekuje i duga i jaka zima. Hoćemo da vjerujemo da od srca želite da od nas i na proljeće čujete glas." ("Slobodna Bosna" broj 17., strana 8.)

Pred Novu 1993. godinu su emisije "Radio škola" i "Ćao KLI - KLI" redovno trajale puno duže od predviđenog. Opet su bile kratke za dječiju bogatu maštu, za njihove lijepe i plemenite želje. Željela su da imaju struju, da im dođe Djeda Mraz i donese paketiće, a iznad svega mir i slobodu. To bi im bio najljepši poklon. Ništa nije moglo spriječiti te male stvaraoce da se okupe u studiju Radio - Bihaca i da se druže. Pisala su vesele pjesme o Novoj godini, crtala zimske radosti, Snješka Bijelića i željno očekivanog Djeda Mraza. Sve će se ove njihove želje ostvariti. Sama će ih djeca ostvariti. I ona se bore, i ona jurišaju i pobjeđuju. Umjesto prave puške je drvena, umjesto bombi su grudve; bunkeri su od leda, ali moral je isti. Šteta što ovakve stvaralačke igre proizilaze iz teške ratne svakodnevnice.

Posebno je bilo zabavno na priredbama organiziranim povodom jubilarnih emisija "Ćao KLI-KLI" i "Radio - škola". Inicijatori su bili odrasli, ali to ne bi uspjelo da djeca nisu bila puna poleta, mašte i želje za stvaranjem. Bilo da su stvarala samostalno ili reproduktivno, molila su za mir, izražavala ljubav prema domovini i očevima koji je brane. Nastalo je tada mnogo pjesama; tužnih, ali prkosnih i punih nadanja.

K'o pajaci djeca su mete,

nisu kriva za ludi rat

Dok gvozdene ptice lete

one zvižde iz sata u sat...

Djeca te mole, jedini Bože,

da zaustaviš rat i stradanja;

da se narodi naši zbog nas slože

k'o prsti na ruci, k'o dva plus dva.

----------------------------------------------------

E moj tatice, tajko

kad pođeš spavati

E moj tatice, tajko

ja ću stražariti.

----------------------------------------------------

Ko su ti što pucaju po nama

i nemaju srce i niko nije tata?

Dokle će mama plakati u noći

dok sluša bitku? Kada ćeš doći?

--------------------------------------------------

Bilo je tu raznih ritmova pa čak i pravog rapa ("Rat, rat, mrzim rat!"), veselih pjesmica ("Ćao kli - kli- kli, volimo te svi. Ćao kli - kli - kli, gdje si dosad bio ti? To je prava telefonijada, dolazi do ludila našeg grada.")

Djeca su pričala viceve i veselila se. Okupljala su se na rođendanima, radovala se životu. Nisu im trebale probe za priredbe; sve su uspješno izvodila. Kada nisu mogla u studio Radio - Bihaća ili novoosnovane Televizije, sve su organizirala u skloništima. Okićena crtežima i šarenim balonima, ona više nisu bila mračna. Djeca svugdje unose vedrinu i optimizam već samim svojim prisustvom, a kada se još pokaže da su veliki stvaraoci, onda je naš optimizam neizreciv. Nastojala su da pozovu čika Željka, tetu Điđu, Pixija i ostalu ekipu. Ništa ih nije moglo spriječiti da izvrše ono što su naumila. Eto, upravo to je potiskivalo dječiji strah. Bar malo, jer ne može se on potpuno potisnuti. Plaše se i odrasli, a kako neće djeca koja još nisu formirane ličnosti. Sve ove teškoće se nepovoljno odražavaju na dječiju psihu. Ta kako u dječiju dušu, preplavljenu suncem može ući nešto tako mračno i hladno kao smrt? Ne, to je nemoguće! Nažalost, samo se čini da je tako. Djeca sve shvataju pa i više nego što mislimo. Neka se moraju sama brinuti o sebi, jer - roditelji su daleko. Neka su ostala bez očeva. Ponosna su na njih, ali neće nikada moći zaboraviti taj teški gubitak. Strah ih je, jer se osjećaj uslaba i nezaštićena. Zato su tu psiholozi i socijalni radnici koji im svesrdno pomažu. Veoma je važno obratiti im se pravovremeno. Dječije zdravlje će tako biti očuvano. Ne smije nas zavaravati povećani dječiji bunt i pjesme koje pjevaju. Ona svoju tugu proživljavaju u sebi, iako odrasli misle da ništa ne znaju. Naprotiv, ona nas često iznenađuju svojim pitanjima i zaključcima. Tako je jedna djevojčica za vrijeme sahrane poginulog borca šapatom upitala majku:

 " Hoćemo li mi svi umrijeti?"

"Hoćemo." - odgovori joj majka.

"Pa zašto si me onda rodila?"

???

Djevojčica nije dobila odgovor.

Iako je ponekad među djecom vladao, njima nesvojstven, pesimizam, ona su uvijek prkosila i na pravi način izražavala svoja osjećanja.

Nastavlja se...

 

07.03.2008.

Školske crtice: Sjećanja: Stvaralaštvo učenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota I dio

Naziv je ovo teme mog seminarskog rada koji sam pisala u julu 1994. godine (kad sam bila na prvoj godini studija Pedagoške akademije u Bihaću). U to vrijeme ova tema nije mogla biti aktuelnija. Znala sam da mi pisati o tome neće biti nimalo lako, ali odvažila sam se... Trebalo je smoći snage izboriti se s emocijama... biti svjedokom stradanja, ali i nadanja... Upravo to nadanje i inat bili su mi motivacija...

* * * *

U pedagoškoj literaturi je malo pisano o dječijem stvaralaštvu u ratu iako u vrijeme nedaća i ljudskih nesreća glas djece može biti mnogo snažniji i iskreniji nego u miru. Svoje misli i osjećanja djeca su tada u stanju izreći zaprepašćujuće originalno, naročito ako je riječ o njihovom vlastitom doživljaju i slobodi izražavanja. Djeca demantuju mišljenje savremene psihologije i pedagogije koje tvrde da se " u krajnje nepovoljnim uslovima života djeteta njegove bitne kreativne odlike ne javljaju, ili, kao elementarno javljene iščezavaju, odnosno da se u relativno povoljnim društveno - odgojnim uslovima bude i optimalno razvijaju".

Kakve uslove za dječije stvaralaštvo pruža rat i ratna stihija? Gdje su tada korijeni, a gdje pokretači kreativnosti? Gdje su poticaji, izvori motivacije i granice dostignuća? U normalnim uslovima života na ova pitanja bismo našli odgovore u dječijoj potrebi za otkrivanjem nečeg novog i nepoznatog, originalnog, u traganju za vlastitim identitetom slobodne, izražajne i aktivne ličnosti. Kako dati odgovor sada, kada djeca nemaju ni onu elementarnu slobodu, kada strahuju da li će ostati živa, kada na svakom koraku doživljavaju strahote koje donosi rat?

Djeca su ga ipak dala. U protekle dvije teške godine bili smo svjedoci njihove nepredvidive kreativnosti i razigrane mašte. Nikad nisam ni slutila da će se riječ stvaralaštvo, koja je kod mene uvijek budila svijetle, vedre i plemenite predstave, vezati za mračnu i jezivu riječ - rat. Tako kratka riječ, a toliko nesreće i zla je donijela. Svi smo protiv rata. Djeca pogotovo, jer je njima najteže. Njihov bezbrižni i veseli svijet bajki, Disney-jevih junaka i igračaka odjednom je nestao. Život je postao strašan, surov i pun neizvjesnosti. Tužna su bila djeca jer nisu više gledala sunce, nisu čula muziku, nije im bilo toplo. Tama je zavladala, u skloništu je bilo hladno i strašno, čule su se slokobne sirene i granate. Potresla ih je smrt njihovih prijateljica iz Midžića mahale koje su stradale u bezazlenoj dječijoj igri. Pjesnik Ešref Hadžić posvetio im je pjesmu:

"Sačekajte oči"

Noći moja, tugo moja,

oči moje, zašto zgasnu?

-------------------------

Nikad više, nikada s vama,

sačekajte oči,

još samo jedan tren.

Da vidim posljednji put Bihać,

moj grad,

moje prijatelje.

-----------------------

Djeca su se plašila, a potiskivala su strah. Bila su zabrinuta za svoje očeve - borce, ali ponosna na njih. Bila su tužna što ne idu u školu, ali su se igrala škole. Sretna i bezbrižna više nisu bila. U njima se rađao bunt i inat kao nikad prije.

Odlučila su da kažu NE svim mračnim silama ovog svijeta. Bilo im je lakše ako pjevaju "Ne daj se Bosno" ili neku drugu pjesmu o Ljiljanima, ali sada živim, hrabrim Ljiljanima što ih brane. Te cvjetove - simbole stavila su kao zaštitni znak na zidove skloništa kao sunce koje ih grije i hrabri. Zidovi su postepeno postajali školska tabla s porukama i njihovim prvim stihovima i crtežima. Kredama u boji iscrtala su te podrumske prostore za koje se nikada ne bi moglo predvidjeti da će postati prava riznica dječijeg stvaralaštva. Mnoge pjesme su djeca posvetila svojim poginulim prijateljicama; pisala su im oproštajna pisma; pisala su o gradu koji plače, o voljenoj rijeci do koje nisu mogli prošetati; o domovini koja je ranjena, ali koja se hrabro brani. Potpuno su se predavala svojim željama i mašti. Sama su se organizirala dajući ideje i odraslima koji su najprije bili iznenađeni koliko su djeca zrela i trezvena da, i u najtežim trenucima, nađu načina da se zabave i zaborave na strah. Bili su ponosni na svoje najmlađe, ali ih je mučio jedan problem. Kako ih zadržati u skloništima, jer djeca bi trčala, igrala lopte; kako im staviti do znanja da vani prijeti opasnost?!

Jednog dana začuo se glas s Radio - Bihaća: "Ćao klinci, ćao klinceze! Ćao KLI - KLI! Budite u svojim skloništima! Od danas ćemo se družiti. Dan je bio 21. juli 1992. godine, a ove rečenice izgovorio je voditelj - čika Željko Vukadinović. To je na tužne dječije duše djelovalo kao melem na ranu. Pažljivo su slušala i čvrsto odlučila da će poslušati savjete i ispuniti najvažniju zadaću koju su im zadali: OSTAT ĆE ŽIVA!!!

Ali, kako čuti Radio - Bihać kad nema struje? U tome su im pomogli akumulatori iz tatinih automobila. Oni koji ih nisu imali, okupljali su se kod drugova i zajednički slušali emisiju i učestvovali u programu. Bili su veseli i žljeli da se njihov glas čuje. To im se i ostvarilo. Svakodnevno su se javljali u emisiju, pjevali, čitali pjesmice i pričali o svojim, gotovo zaboravljenim, igračkama, uplašenim kućnim ljubimcima, o sreći i ljubavi. Tako im je boravak u skloništima bio podnošljiviji, jer su željno iščekivali vrijeme početka " Ćao KLI - KLI - ja". Radovali su se rođendanskim čestitkama, a posebno su bili sretni kada bi ekipa Radio - Bihaća došla da ih posjeti. Priređivali su priredbe na kojima su izlagali svoje radove ( nije bilo važno što je izložba u skloništu), čitali pjesme koje su sami napisali, pjevali punim srcem. Svi su željeli pokazati šta znaju i umiju, a znali su i umjeli zaista mnogo. Bili su ponosni, ali nešto im je nedostajalo. Najviše su žalili što nema nastave. Njihove glavice bile su željne znanja. Škola bi im sada predstavljala bijeg od od surove ratne stvarnosti. Uslovi su bili zaista teški. O održavanju "prave" nastave nije moglo biti ni govora. Na originalnu i odličnu ideju došla je  vrijedna učiteljica Hatidža Pečenković Điđa. Nastojala je da je što prije provede u djelo. Petog oktobra 1992. godine (op. a. kakva simbolika baš taj datum je UNESCO 1994. godine proglasio Svjetskim danom učitelja) počela je s radom "Osnovna škola". Navodnike smo stavili zbog toga što se nastava izvodi u skloništima i to samo za prva četiri razreda. Njen je glas do djece dopirao putem Radio - Bihaća. O ideji za rad ova popularna učiteljica je rekla: "Ljetos sam u svom skloništu organizirala priredbu. Sa djecom sam je pripremila za svega tri dana. U normalnim uslovima to bi trajalo tri mjeseca. Priredba je prošla odlično. Bila sam opčinjena zainteresovanošću djece, a istovremeno me zapanjila njihova nezaposlenost i zapuštenost. Odlučila sam da im pomognem. Pošto se nije moglo stići u sva skloništa, sjetila sam se Radio - Bihaća."

Radio - škola trajala je kratko. Jedna školski čas trajao je deset minuta. Artikulaciju učiteljica nije mogla drukčije napraviti zbog toga što nije imala povratnu informaciju. I pored neprimjerenosti udžbenika, djeca su se organizirala, prikupljala ih, pisala zadaće. Kada je "radio - učiteljica" Điđa došla u neko sklonište djeca su joj pokazivala šta su uradila. Tako je ona počela i ocjenjivati. Pravu zanimljivost predstavljale su emisije "Radio - škole" u kojima je bilo "ispitivanje" učenika. Djeca su se neprestano javljala telefonom (na popularni 229 - 902). Sva su htjela da pokažu svoje znanje, što nažalost nije bilo moguće. Emisija je trajala samo četrdeset pet minuta. Takmičila su se ko će dobiti više petica (a manjih ocjena gotovo da i nije bilo). Dječija interesovanja bila su tolika, da se često događalo da "Radio - škola" i "Ćao KLI - KLI" prerastu u jednu emisiju. I - stvarno: djeca nisu izlazila van. Nestrpljivo su čekala pozdravne riječi čika Željka (Ćao KLI - KLI!) i učiteljice Điđe (Ćao mali cakani!). Gledano iz našeg ugla, ovo "tepanje" može značiti potcjenjivanje dječije ličnosti, ali u onim teškim trenucima djeci su ove riječi značile mnogo. Radovala su se i nagradnim pitalicama koje im je postavljao čika Željko. Trudila su se da daju što duhovitiji odgovor. Važno im je bilo samo da učestvuju; da kreiraju pa makar morala okretati broj čitavih sat vremena. Nagrada im nije bila toliko važna. Svaku su priliku koristila da pozdrave borce, ranjenike u bolnici i obavezno pošalju pusu svom tati (posebno im je bilo drago kad bi "golubovi - pismonoše" prenijeli njihove pozdrave).

Nastavlja se...

06.03.2008.

Školske crtice: Vrata prema nenasilju - Od pripreme do realizacije

Već sam pisala da je u našoj školi školske 1999./2000. proveden program miroljubivog rješavanja problema i ublažavanja trauma (u organizaciji Danskog crvenog križa). Prvi seminar imali smo prije početka nastave kako bismo se što bolje pripremili za realizaciju radionica s učenicima. Kad sam čula da ću i ja prisustvovati, priznajem da sam u prvi mah pomislila: "O, ne još jedan dosadni seminar!". Ali, kad je sve počelo, bila sam prijatno iznenađena,a ubrzo i oduševljena. Četiri dana protekla su kao tren, a mi smo, puni radnog elana, jedva čekali da počnemo primjenjivati stečeno znanje.

Kad je počela školska godina realizirali smo radionice tri puta sedmično. Učenici su bili oduševljeni i vrlo aktivno učestvovali u radu. Pokazali su veliku kreativnost koja je često u redovnoj nastavi bila prikrivena.

Mi - nastavnici, aktivisti sastajali smo se jednom mjesečno ( svaki put u drugoj školi) i pričali o rezultatima rada i iznosili svoje utiske. Nisu to bile "obične rasprave". Provodili smo i mi radionice i učestvovali u njima poput naših učenika.

Drugi "veliki" seminar imali smo u martu 2000. godine (s kojeg donosim i fotografije). Za razliku od onog prvog, na početku godine, ovaj, drugi seminar protekao je u opuštenijoj atmosferi. Sve to za nas više nije bilo nepoznanica. Uživali smo u razmjeni iskustava.

Prvog dana smo pričali o svom proteklom šestomjesečnom radu s učenicima i svako  je predstavio kreacije koje su učenici napravili na radionicama. Ja sam demonstrirala primjenu lutaka. Naglasila sam da su se djeca, na neki način, lakše povjeravala lutki i iznosila svoja osjećanja. Lutke smo često koristili i u predstavama. Kroz pozorište lutaka djeca su, glumeći, izražavala lijepa osjećanja (ljubav), ali i ružna (ljutnju, bijes). Glumila su svakodnevne životne situacije ( na primjer: mama hvali ili grdi dijete zbog dobrog, odnosno lošeg učenja; komšije se svađaju oko međe i slično).

 

Ostala tri dana smo i sami učestvovali u radionicama koje su se često pretvarale u prave predstave. Svi smo se puno smijali i odlično zabavljali. Voditeljice seminara su rekle da smo ih iznenadili i da smo kao prava "glumačka družina".

 

Mala pauza: s lijeva na desno: kolega Ekrem, moja malenkost, voditeljice Karmen, Giovanna i Maja te kolegica Meri.

 

Realizacija: Sa svojim učenicima za vrijeme jedne radionice u školi. Posjetila nas je i šefica ( Đ ) Ulla (sjedi u uglu,pokraj vrata - druga slijeva).

 

Priredili smo i novogodišnju priredbu. Poslije smo se slikali za uspomenu. Moji učenici koji su tada išli na radionice, danas su maturanti. (kako to vrijeme leti!)

 

Taj projekat se više ne primjenjuje u našim školama "zvanično", ali ja ga i dalje primjenjujem kad god je za to zgodna situacija. Puno mi je pomogao u svakodnevnoj realizaciji nastave, a od velike koristi mi je i za studij. Upravo, zahvaljujući ovom projektu puno lakše mi je bilo pripremiti se za ispit iz Metodike vaspitnog rada (pogotovo provesti radionice i napisati izvještaj).

04.03.2008.

Bezvremenske crtice: Bio jednom (anti)ratni dnevnik...

Dnevnik sam pisala i prije, ali tek onaj (anti)ratni, nastao u periodu od 1992. - 1995. godine imao je posebnu težinu i po(r)uku. Pisala sam ga u ime naše mladosti, iznosila svoja zapažanja, želje, nadanja, pitala se želim li mnogo ako želim MIR, želim li mnogo, ako želim da budemo LJUDI, SLOBODNI LJUDI... Znala sam da je život negdje tekao normalno. Poželjela sam da zaustavim vrijeme, da nas "pričekaju"...

Razmišljala sam da li da ga prenesem ovdje, na blog i odlučila da ipak hoću. Vjerovatno će to biti u posebnom blogu. Evo za početak kratkih iskrica...

* * *

Mir!

Tišina impresionira...

Primirje!

Boli tišina!

( 1992. godine, u trenucima primirja)

"Negdje daleko..."

Gledam u noć, u tihu zvjezdanu noć.

Odjednom - munja zvjerska,

NE!!! - MUNJA "ljudska" sijevnu.

Mjesec se više nije vidio. Sakrio se...

Ni on više nije mogao gledati

šta se na jednom krajičku Zemlje radi.

(3. V 1993. godine)

" Evropi... cijelom Svijetu"

Dvanaest je i pet!

Ako SADA ne saznate gdje smo,

saznat ćete iz "Iščezlih civilizacija"!

( 29. V 1993. godine)

"Strancu"

Ne znam tvoj jezik...

Šta i da znam?

Ionako me nećeš razumjeti!

( 7. VI 1993. godine)

"Želja"

Čujem samo - agregat...

Sviče, osvijetli mi put!

Tražim cvrčka!

( 15. VII 1993. godine)

"Darivaocu krvi"

Tvoja mala kap

spasila je srce

ovog grada!

( 15. VIII 1993. godine)

* * *

Kratak je ovaj zapis...

Kratak kao tren

koji nam je pomutio radost

i mrak donio

( 25. V 1995. godine, na glas o stradanju mladih u Tuzli)

03.03.2008.

Budvanske crtice IX: Sjedoste li i razrahatleisaste li se?

Ovu rečenicu nam je, svojevremeno, govorio profesor bosanskog jezika kako bi nas "natjerao da slomimo jezik". Najprije smo se samo smijali, a onda shvatili da se izražavanje uči vječno!

Neću ja vas tjerati da "lomite jezik" :-) . Jednostavno ugodnije je da se za čitanje i gledanje ovog posta razrahatleišete, jer slijedi video - vožnja vozićem. Vozi Miško!

 

 

 

 

 

 

 

 

02.03.2008.

Budvanske crtice VIII: Već viđeno, a uvijek iznova doživljeno...

Kako se mom ljetovanju polako bližio kraj, sve me više obuzimala nostalgija. Ali, nisam se dala. Nisam se prepuštala takvim mislima. Bila sam svjesna da sam provela predivan odmor koji sam počela u Parisu, a završila u Budvi. Veliko putešestvije :-) Znala sam da sam bila više nego spremna za nove radne pobjede ( u školi i na faxu). Optimizam je jednostavno "prštao" iz mene.

I tako, dok sam odbrojavala "nešto sitno" do povratka kući, napravila sam još nekoliko budvanskih razglednica. Iako već dugo godina ljetujem u Budvi, nije mi dosadila. Uvijek me iznova "začara", a ne bih mogla sve vidjeti ni da hoću. Ništa za to. Čeka me "popravni" slijedećeg ljeta :-)

U Budvi je završen novi bulevar što je u uvijek prometnu magistralu unijelo više reda. Međutim, neki ljudi se nikada neće naučiti redu jer ne prelaze na prelazima, nego gdje im padne na pamet. (a šta ima veze ako tada i zgaze pokoji cvijet )

 

 

Spomenik "jedrenjak" na Trgu sunca

 

Pred ovim kafićem u Starom gradu naveče je toliko raje, da bi i igla jedva prošla... Haha, zato sam i slikala usred bijela dana :-)

 

Na ulazu u Stari grad je čuvena kafe - poslastičarnica "Mocart". Ništa neobično da nosi ime po čuvenom kompozitoru, ali neobično je to što su slatki specijaliteti (najčešće sladoled i palačinke) nazvani po njegovim djelima: "Mala noćna muzika", "Čarobna frula", "Figarov pir" ... Ovu "temu s varijacijama" ne smijete propustiti :-)

 

Ni slikari nisu zaboravljeni...

 

Idućeg ću se ljeta više posvetiti krstarenjima...

 

I CD shopu ime je "Mocart". Otkud tolika "opsjednutost"? :-) Nalazi se na zgodnom mjestu i nemoguće je proći šetalištem, a ne zapaziti ga i ne navratiti. Često sam tamo kupovala CD-ove i bila na raznim promocijama. Na slici se vidi veliki poster Bojana Marovića koji je najavljivao promociju njegovog novog albuma.

 

I tako sam ja najprije šetala pa tek u kasno poslijepodne konačno stizala na plažu. Do predveče sam se i te kako naplivala i nasunčala. Pred polazak sam na dimnjaku jedne kuće u Starom gradu vidjela ovog galeba. Dolazio je svakog dana u isto vrijeme. Mora da je imao neki svoj "ritaul" :-)

 

Pogled na luku

 

Hm!? Jeste da nosi moje ime, ali nije moja :-)

 

I tako.... Ovim završavam Budvanske crtice. Naravno, imat će one svoj nastavak ovog ljeta. Bila sam pomalo tužna. Nisam znala je li to zbog završetka ljetovanja ili zbog moje nemoguće ljubavi. Znala sam dobro da između mene i njega ne može biti nešto više, ali činilo me sretnom i to što je bio blizu mene, što smo se sretali svaku noć i popričali. Kao što sam već pisala, rado sam slušala njegove pjesme. Kad se vratim kući, svjesna sam da nas dijele kilometri i kilometri,a on je uvijek u mojim mislima. Upoznala sam ga kad sam prije dvije i po godine radila s njim intervju. Osvojio me već nakon prvih trenutaka razgovora. Svoja osjećanja mu nikada nisam otkrila. Ne znam ni hoću li ikada jer je on u dugogodišnjoj vezi i zato mislim da nema smisla. Osjetim i vidi se da sam i ja njemu simpatična i draga ali to je sasvim razumljivo sve.

Uh, eto raspisala se ja i o ovim "zavrzlamama" :-) Ma neću više, ne brinite :-)

U slijedećem postu postavit ću video snimke vožnje turističkim vozićem u Rafailoviće.Obećala sam i to ću i ispuniti :)

01.03.2008.

Prigodno:Sretan nam Dan nezavisnosti!

"Mojoj dragoj BiH"

Da te volim duša zna draga moja BIH,
ispod behar gradova huče Bosna i Neretva.
Una Drinu doziva preko vječnih planina
tu su naša ognjišta sto put krvlju plaćena,
sto put krvlju plaćena.

Bosno i Hercegovino naša domovino,
Bosno i Hercegovino naša domovino.

Digni se iz pepela, kao sto put do sada
sad s´mirisom LJILJANA ljubavi moja,
digni se iz pepela kao sto put do sada,
sad s´mirisom LJILJANA ljubavi moja.
Ispod Save do mora puno boli puno sna
svakoj majci srce zna sevdah se od tuge tka.

Zemljo mojih djedova dok je tvojih sinova,
ti ćeš biti prkosna slobodna i ponosna,
zemljo naših djedova.
Digni se iz pepela kao sto put do sada,
sad s´mirisom LJILJANA ljubavi, ljubavi moja,
digni se iz pepela kao sto put do sada
sad s´mirisom LJILJANA ljubavi moja.
Bosno i Hercegovino naša domovino,
Bosno i Hercegovino naša domovino.
Bosno i Hercegovino naša domovino!

KALEIDOSKOP
<< 03/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


SADRŽAJ
POČETAK


Svaki pocetak je tezak, ali...

PARIŠKE CRTICE

Crtice iz grada svjetlosti
U trazenju da Vincijevog koda
I bi praznik
Piknik na francuski nacin
Pogled s Ajfelovog tornja
Ratatouille
Montmartre...sa stilom
Ogledalce,ogledalce moje...
Pariske plaze
Centar Georges Pompidou
Dvorac Chantilly
Champs Elysees
Pantheon&parc Louxembourg
Parc Bercy&biblioteka Francois Mitterrand
P.S.
Suveniri
Mozaik
U ocekivanju Esmeralde i Kvazimoda



ŠKOLSKE CRTICE


Knjiga (n)ovog vremena: "Pedagogija za XXI vijek"
Djecija logika I
Vrata prema nenasilju...
Vrata prema nenasilju: Naranca...
Djecija logika II
Bisce, sretan ti 748. rodjendan!
Vrata prema nenasilju: Od pripreme do realizacije
Sjecanja: Stvaralastvo ucenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota I dio
Sjecanja: Stvaralastvo ucenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota II dio
Sjecanja: Stvaralastvo ucenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota III dio
Sjecanja: Stvaralastvo ucenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota IV dio
Djecija logika III
Zavrsna svecanost obiljezavanja Svjetskog dana voda u Martin Brodu
Martin Brod: Nek voda vam prica...
Vrata prema nenasilju: Igra Tajni prijatelj ili prijateljica
Igrajte se vi s djecom, a znanje ce im nadoci
Vrata prema nenasilju: Saradnja ili kooperacija
"Vezeni most" 2008.
Priredba povodom ramazanskog Bajrama
Dobrodošli u Zemlju bajki (napisao Branko Ćopić)
Jedna jezicka sitnica
(Raz)otkrivanje :)
Posjeta drugom medjunarodnom sajmu knjiga u Bihacu
Opomena
Djecija logika IV
U setnji nasim Biscem
Sretna Nova 2009. godina
A kakvi bismo trebali biti?
I vase dijete je ucenik
Prozor u dječiji svijet
Dobro nam došlo proljeće! (razredna debata)
Dobro nam došlo proljeće! (dobrodošlica u stihu, slici i riječi)
Završna svečanost obilježavanja Svjetskog dana voda
World Water Day - Every Day
Stručno usavršavanje: ogledni čas kolegice Elvire Kulenović
Ma šta - mašta ili Kad psi i mačke progovore...
U aprilu - bajkovito...
"Kad jednom dođeš u grad od lišća da budeš najdraži gost..."
Novi list okrećem)
Neki novi klinci
Dječiji memorandum roditeljima
Jesen je u gradu najljepša u parku
Djeda Mraze, Djeda Mraze...
Auuu, što je škola zgodna...
Zima se smrzla, a nama ništa...


Provjerimo znanje

Ako ste se posvađali sa njihovim veličanstvima Č,Ć,Dž i Đ evo jedinstvene prilike za pomirenje
Vrste rijeci (provjera znanja)
Za vjezbu usavrsavanja pisanja i urednosti rukopisa
Vracanje u stvarnost
Provjera znanja iz Bosanskog jezika i književnosti: obrađena gramatičko - pravopisna pravila
Ljetni pravopisni test
MultiMedija
IJE ili JE - privilegija našeg jezika :)
Privilegovano priJATeljstvo
Pravopisni vremeplov


Sekcija
(Crveni križ)

Zajedno u humanosti
Opcinsko takmicenje "Upozoravanje na opasnost od mina"
X kantonalno takmicenje "Upozoravanje na opasnost od mina"
X federalno takmicenje "Upozoravanje na opasnost od mina" (I dio)
X federalno takmicenje "Upozoravanje na opasnost od mina" (II dio)
Prva pomoć
Zvon-či-ći, zvon-či-ći
Tuberkuloza - zarazna, ali IZLJEČIVA bolest
4. april, Međunarodni dan borbe protiv mina
"Spasimo živote. Učinimo bolnice sigurnim tokom vanrednih događaja"
XIV općinsko takmičenje omladine i podmlatka u pružanju prve pomoći
XIII kantonalno takmičenje omladine i podmlatka u pružanju prve pomoći
"Naš svijet - tvoja akcija"
XI općinsko takmičenje "Upozoravanje na opasnost od mina"
XI kantonalno takmičenje "Upozoravanje na opasnost od mina"
XI federalno takmičenje "Upozoravanje na opasnost od mina" u Vogošći

OUR SCHOOL TRIPS

EKSKURZIJE

2007.

Velika Kladusa.Buzim

2008.

19.05.2008
20.05.2008


2009.

I Dokle teče, kud vodi ova cesta...
II U vezirskom gradu
III Nije Ramzes, nego Ramo
IV Bassinus
V Na koju stranu svijeta? - pitanje je sad
VI Bosnom i Hercegovinom kroz stoljeca
VII U Pionirskoj dolini i jos ponegdje
VIII BAS lijepo...
Crikvenicki neocekivano ili Zucker kommt zu letzt

VLAŠIĆ

Hajdemo u planine, jer tamo nema zime
Dan drugi: OgLEDalo
Pahuljice na "Pahuljici"

ZAGREB

2009.

Rembrandt kommt zu letzt!
Povratak u budućnost

2010.

Zbog čega te volim...
Na zapadu nešto novo...
Zagrebarije...
Povratak na zapad

OPATIJSKE ČAROLIJE

2009.

I Trcimo za suncem
II Zar u Rijeci more!?
III Sve sama exclusiva
IV Iznenadjeeenjeee
V Osmi mart nam dolaziii ili nedjelja u pravom smislu rijeci
VI Svakog gosta tri dana dosta
VII Za pocetnike ili Izgovor :)

2010.

Privilegija bajna
Opatijsko - riječka slagalica
Kulturisti
Domenica mosaico



DAN ŠKOLE

2008.

Priredba
Druženje u planinarskom domu na Plješevici)

2009.

Priredba
TOP provod


BIOGRAD & ZADAR

2007.

Premijera

2008.

Uvertira za orgulje,kisu i oblake

2009.

Neka nova dimenzija
Kad sunce šarmira oblake
I Biograd svoj ekodar ima
Kud plovi ovaj brod
Zadarski nocturno
Dan drugi ili Kao kod svoje kuće
Poslovični treći dan
P.S. ili Special Thanks

2010.

BIO jednom jedan GRAD
Zara za dar
Vamos a la playa...
Nebo je žuto, a sunce je blue...
Krug, uokrug, sunce brodi...
Kao refren...


VODENI PARK KOZARAC

2008.

Poslije slanog - SLATKO

2009.

Cekam te na starom mjestu...

NOVI VINODOLSKI

2010.
U Novom po starom

Civitatis Bihigensis
Moja je mladost komadić Bišća
Sjecanje
Bišće, sretan ti 748. rođendan

Bihaćko ljeto 2008.
Najava
Juni na Uni
10. bihacko ljeto
Na prvi ljetni dan
Sinoc je...
"Grasak na zrnu princeze"
"Tvrdjava"
U Gradskoj galeriji Bihac...
Kad juni krene kraju
Blizi se...
Stize nam juli...
Zivis u oblacima mala...
Nakon toliko godina...
Stilske vježbe
Čarobnjak iz Oza
Husein Dervišević "Čitač samoće"
Djelidba

2009.

Jedini virus kojeg volimo
Čudesni trenuci od korica do korica
Rapsodija kišnih niti...
...I ono što zahvatiš... i to je more...
Pjesmovanje na strani života

MORČICE
Budvanske crtice

2007.


I Bas kao u vicu...
II Zurim polako...
III Svi putevi vode u Stari grad
IV Vozicem prema Becicima i Rafailovicima
V Kao refren
Koncert Sergeja Cetkovica
VI Nightlife
VII Let's walk!
VIII Vec vidjeno, a uvijek iznova dozivljeno
IX Sjedoste li i razrahatleisaste li se

2008.

Ljeto nam se vratilo
Cinemanija
Pola moga odmora
Neka, neka...
Ko ima posla s policijom...
Juri kolovoz...
Neplanirano...
O-lim-pi-ja-da
Feno-meno-menalno...
Kuda na izlet...
Zaustavila bih vrijeme...
Dobri den!
Zivjelo pjesacenje!
Posjeta "zabranjenom gradu"
Ponekad nocu...
Do zore rade kluboviiii...
Miracle Beach
Bungee jumping
"Djeca su ukras svijeta"
Citadela
U budvanskome Starom graduuu, gdje carlija vjetric miooooooo
U kaleidoskopu kaleidoskop
Negdje juzno...
Ogledalo mojih osjecanja

Dubrovacke crtice

"O lijepa, o draga, o slatka slobodo..."
Još u Kneževom dvoru. Sama u Katedrali. Dubrovačka skalinada
Lekcija hrvatsko - ruskog. Dundo Maroje & Bokčilo. Jedan Roland. Sunčana fontana
Za sva vremena Dubrovnik...

2009.

Pozdrav s juga
U filmskom sam elementu...
Hej ti
Weekend
Reader
Novi je dan...
Miriše sol u mojoj kosi :)
Vrijeme, vrijeme, čudno vrijeme
Endemično
Totalno drukčija od drugih...
Kad ide mi gluma :)
Uhvati trenutak!
Pljusak nas samo vara
Jedne noći u decenbru...
Sav taj Jazz
Iznenađenje
Kad me preplavi plima emocija...
A vitar puše...
Fatamorgana
Juče, danas, s(j)utra...
Ako treba ja mogu sve, poci s' mora na vrh planine...
Dvostruko...
Ja i moja sjenka
Šetajući Zidinama
Ko (g)radi, ne boji se gladi...
Laaakoo, lako nepodnošljivooo :)))
Pretežno vedro
U noći punog mjeseca
Kad "Embellriva" cirkus stvori
Evo sam na Cetinje
Ojha
P.S. ili Pčelica s onu stranu ogledala


BEZVREMENSKE CRTICE
I to će proći
Razgovor sa samim sobom
Meša Selimović: "Tvrđava"
"Ah, ta politika!"
S poštovanjem...!
"Svaki se čovjek nečemu nada, čak i onda kad je izgubio svaku nadu"
Preživjeli smo rat, preživimo i mir!!!"
Budimo prijatelji!
Na današnji dan...
Danak modernom dobu
"Nesvakidašnji" dan 29. februar
Bio jednom (anti)ratni dnevnik...
KAKO SI?
Ma "razumijemo" se mi :-)
Ima toga još...
Ćamil Sijarić: "Zapisi o gradovima"
Pomiješana osjećanja
Nikad više ovog dana...
Enes Kišević: "Samome sebi"
Enes Kišević: "Kako je mak odletio za pčelicom"
Osuđen na prošlost... Na retrospektivu osuđen...
Na novom početku...
Koji je dan i koja godina?
Zimska idila traje i traje i traje...
Moza(i)k
Alarmantnih devet
Kao na filmskoj traci...
Svijet oko mene
Zlatna sredina
Zimzelen...
Jedan produženi vikend, molim!
Slovom u glavu
Kultura življenja (ni)je samo školski predmet!?
Tako mi "Plavog zuba" kidam BEŽIČNO...
Lekcija zlatne ribice Karoline ili Private
Oktobarski ratatouille
Smrzlenoooo...
Voilà!
Zima otjerala snijeg
I tu je i nije...
On samo prati ljude...
Kao pravi prvačić, sav važan...
Minusi ispod svake nule...
Neka svemir čuje nemir...

Facebook
My FB profil

MOJI FAVORITI
spagosmail
zdravi i lijepi
va§IONka
pig from spejs
Superpenzioner
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Osećanja. O. Sećanja.
Bojis li se mraka
Pozor: Jasan stav!
Doskočice - Quips
VEDSKI KOSMOS -- VEDSKA KULTURA
Fildžan viška
Gracias a la Vida
Florence
RODNA GRUDA
Ispod neba
another one bites the dust
Mhm A-ha Oh Yeah Da-da
U urbanoj sahari života
Dnevnik izgubljene buducnosti.
HajdukInfo
* THE ANATOMY OF ROCK*
burek
Nikad ne reci dvaput
OMAR
Svemirske Pjesme
Svetica u pokušaju!
IN MEMORIAM DENIS GARAGIC
MOJA BOGDA SNA
Golden hour
Leteci Holandjanin
hadzinica
blob
Public Relations (Паблик рилејшнc�)
Iskreno Vaša
Strangers In The Night
poligraf
U t o č i š t e
Papatya
_
He is My Soulmate
Žulj na duši
Mjesečevi Prsti
........Moje liječenje ljekovitim travama i još.
Moj put
DRAGI B(l)ože...
Gledano okom žene
Suviše tajni u očima.
Samo računi redovno stižu...
*A Lonely Road*
više...

BROJAČ POSJETA
632317

Powered by Blogger.ba