KALEIDOSKOP

"...U MALO OGLEDALO VODE OGLEDALO SE VELIKO NEBO. U VELIKOJ VODI ŠTO TRČI NIZ ČESMU NEBO SE NE VIDI..." ĆAMIL SIJARIĆ

30.01.2009.

Pahuljice na "Pahuljici"

Dan treći: Ko kaže da nema pahuljica

Dvije su pahuljice na "Pahuljici"...

 

 

...a treća je odlepršala u bazen.

 

Pješačenje, k'o fol skijanje i plivanje

Kakav mi je to bio lijep "triatlon", zar ne!? Samo je još masaža nedostajala. Čudno: na vratima je uvijek natpis "Masaža u toku. Ne smetaj!" pa se vi mislite je li ili nije.

 

Živjelo pješačenje!

 

Dan četvrti: Ispratila nas kiša, nasankao snijeg

Polako smo se spremali za povratak. Učenicima je bilo krivo što nisu imali pravi skijaški ugođaj ali su ipak bili zadovoljni i puni utisaka. Posebno oni koji su došli prvi put. (u tu grupu ubrajam i sebe )

Dok se autobus lagano spuštao vijugavim planinskim putem, kišne kapi pretvarale su se u snijeg. Sssnijeg!? Pa kome li sada treba!? Baš nas je "nasankao"! Ali, dobro: bar će grupe učenika koje dođu kasnije moći uživati u zimskim radostima.

Spominjala sam da nisam imala visinsku bolest kad smo stigli na Vlašić, ali na povratku me uhvatila "nizinska bolest". Kad smo silazili prema Travniku, osjećala sam se kao da me ujela muha ce-ce. Malo me je "rastresla" šetnja po FIS-u (da, čak i tamo smo stigli;)

I učenici su imali "nizinski sindrom". Neki su toliko čvrsto zaspali, da nisu čak ni izišli iz autobusa kad smo bili u FIS-u.

Odmarali smo se uz Plivsko jezero. Tu smo bili i kad smo išli na ekskurziju u Jablanicu i Mostar. Pejzaž nas je očarao kao i onog sunčanog majskog dana, samo sada je sve bilo tiho. Na mirnoj i glatkoj vodenoj površini ogledalo se usnulo drveće i pokoji čamac... čuvari plaže u zimskom periodu.

 

Kraj (do "popravnog" sljedeće godine )

27.01.2009.

Dan drugi: OgLEDalo

Kiša koja je padala cijelu noć otopila je sav snijeg. Ostavila je samo ogLEDalo. Učenici se nisu dali smesti, nego su uzeli opremu i pošli na stazu. Pomislila sam da ne bi bilo pametno danas pokušavati stati na skije. Vrijeme je pogodno jedino za bob .

 

 

Ipak, evo jedne fotke u punoj "ratnoj" opremi. K'o fol!

 

Ugodna pozitiva

Poslije podne sasvim druga slika. Pa vi recite onda da se po jutru dan poznaje. Sunce je obasjalo baby stazu i restoran "Sunce" blizu nje. Stvarno su pogodili naziv, nema šta. Bilo je ugodnih plus 8. Milina jedna, nakon onih silnih minusa.

 

 

 

Svjetski a naši...

Bili su nam vjerni pratioci kud god bismo pošli. Našalila sam se kako su i oni uračunati u aranžman. Vrlo su miroljubivi, razigrani i vole društvo.

 

 

 

 

Nastavak slijedi...

27.01.2009.

Hajdemo u planine, jer tamo nema zime...

... najavila sam tako odlazak na Vlašić ni ne sluteći da će se stihovi ove simpatične pjesmice zaista i ostvariti.

Dan prvi: Pretežno (bez)snježno

Nije bilo nimalo hladno pa smo, čim smo stigli i smjestili se, pošli u šetnju. Snijeg je ukrašavao pejzaže, ali bjelji su bili oblaci od ski-staze.

 

 

Većina učenika je već bila ovdje pa su se veselo prisjećali dogodovština i nestašluka. Žao mi je što nas nije dočekao pravi zimski ugođaj posebno zbog onih koji su prvi put došli na skijanje. Čak su i žičare odmarale.

 

 

Iako smo "skočili" na 1250 metara nadmorske visine, začudo nije me uhvatila "visinska bolest". Kružna šetnja i te kako mi je prijala. Nisam mogla vjerovati da me silni usponi nisu umorili.

 

Pogled na "uspavanu" skakaonicu. Haha, pa mogli su nam je teleportirati za Vikićke skokove.

 

Uživali smo u lijepim pejzažima i svježem planinskom zraku. Pažnju su nam privlačile i vikendice duž staze. Na nekima su još ostali praznični ukrasi. Vlasnici su se pobrinuli i za ptičiji turizam

 

Pažnja, pažnja: neko nas posmatra!

 

Polako smo se približavali "Bosanskoj kući" u kojoj smo bili smješteni. Kuća je na zgodnom položaju, jer su blizu ski-staze, Hotel "Pahuljica" i ostali turistički objekti.

 

 

Osim skijanja, atraktivna je i vožnja motornim sankama. Možda bih se i provozala, zašto da ne, ali naokolo je bio sve sami led. Ovako mi je ostalo samo da se "foliram".

 

Prolazili smo svakodnevno pokraj ove picerije. Zanimljivo, ne sjećam se kad sam je otvorila. Šala, mala. Nego, pogledajte vi tu ogradu!

 

Nakon ručka i kraćeg odmora pošli smo da iznajmimo skijašku opremu. Učenici su toliko bili nestrpljivi da što prije dođu na stazu pa su brzo obuli pancerice i odjurili, a svoju obuću ostavili pokraj kućice za iznajmljivanje. Haha, ništa za to: mi smo je vratili gdje joj je i mjesto.

Mislila sam da neću ni učiti skijati, ali odlučila sam da ipak pokušam. Nisam mogla ni pretpostaviti kako je teško hodati u pancericama, ali uspjela sam. Održavanje ravnoteže na skijama je već druga priča. Ni sama ne znam koliko sam puta pala, ali srećom bez ikakvih posljedica. Na kraju sam se uspjela jednom spustiti. Uh, ništa nije lako.

Kad sam obula obične čizme bile su mi toliko lagane, da više nisam ni znala hodati. Zamalo nisam odletjela. Haha, ma daj ne fantaziraj, niti si popila Red Bull, niti imaš čizme od sedam milja! - govorila sam sama sebi.

Prošao je tako prvi dan naše (bez)snježne misije. Uživali smo uz vlašićki sir i topli čaj. Učenici su u kuhinji "otkrili" automat za Nes kafu i oborili sve rekorde.

Ski-staza u predvečerje... Kada je snijeg "normalan" možete uživati i u noćnom skijanju.

 

 

Nastavak slijedi...

 

 

 

 

 

18.01.2009.

Zimzelen...

Da, upravo tako glasi "bukvalan" prevod riječi evergreen, ali svi znamo da su to vječne melodije koje uvijek rado slušamo i pjevušimo.

Već treću subotu na hrvatskoj televiziji emituje se muzička emisija "zimzelenog" naziva "Evergreen". Šest pjevača koji su stalni gosti izvode kompozicije iz 50ih, 60ih, 70ih, 80ih i 90ih godina prošlog stoljeća. Uh to vrijeme, ccc. Gledaoci glasaju i na kraju svake emisije izaberu po jednu pjesmu za svaku deceniju. Mislim da ova emisija puno znači svima, a posebno onima koji se uz ove pjesme prisjećaju svoje mladosti i igranki. Nadam se da ćemo i mi imati svoje evergreene.

Ono što mi se ne sviđa je što uvijek pjevaju isti pjevači. Mislim da bi pjesme trebali izvoditi originalni izvođači gdje god je to moguće, a ako to koncepcijom nije predviđeno, onda da u svakoj emisiji budu drugi gosti. Sve u svemu 4+ .  

IGRAJUĆI SE RETROVIZORA :)))

Iako i dalje nastavljam u kritičarskom duhu, neću oduzimati posao ljudima. Haha, ma ja se samo malo igram kritičara. Na TV OBN nekoliko ljudi vodi emisije svih mogućih koncepcija i žanrova. Ne mogu nikako biti multitalentovani za sve. Žirije da ni ne spominjem. Ovo je, na neki način, nastavak prošlog posta o zlatnoj sredini i dokaz da sve čega je previše ne može valjati, niti nam se svidjeti. Ne znači da mi ti ljudi nisu simpatični, ali prečesto pojavljivanje na TV-u polako to poništava. Dosadilo mi je gledati ih. Srećom, daljinski je pri ruci, a nisam ni tolika ovisnica o televiziji. Imam nekoliko emisija koje redovno pratim, pogledam poneki film, dokumentarce, kvizove i to je to. Ne mogu, a da ne primijetim kako nikada nije bilo više TV-stanica, a kvalitetnog programa sve manje. Moj je utisak da je bitniji kvantitet, nego kvalitet. Najgore je kad se uređivanje stihijski prepusti gledaocima (emisije tipa sms-želja, čestitki i pozdrava), a to, nažalost uzima sve više maha. xxxing da ni ne spominjem. To je posebna priča. Dok reklame završe, zaboravite šta ste prije njih gledali.

Onda, puno je emisija sličnih sadržajno i koncepcijski koje se uz to još i emitiraju ne samo istim danima, nego i gotovo istovremeno. Evo samo jednog primjera: nedjelja - "poplava žutih show-ova".

Koliko je sve relativno potvrđuje i emitiranje filmova u terminu u kojem je predviđen popularni talk-show "Latinica". Da su ne znam koliko dobri, u tom trenutku mi se ne gledaju, jer sam očekivala "Latinicu". Žao mi je kada je nema zbog bolesti voditelja Denisa Latina, a posebno ističem da je velika nepravda kad suspendiraju emisiju iz bilo kojeg razloga.

OKRENILO NA JUGO

Konačno, nakon dvadesetak dana. Topi se snijeg... Kaplje na sve strane... Sutra ujutro putujemo na Vlašić. To se snijeg otopio, jer sam ja htjela učiti skijati pa se prepao hahaha.

Šalim se . Bit će valjda snijega još. Ako ga i ne bude, ima tamo i drugih čari. Planina je to...

Priroda se čudno poigrala. U četvrtak smo trebali ići u Zagreb na izložbu Rembrandtovih grafika, ali smo odogodili putovanje zbog poledice i hladnoće. Sada, kada idemo na planinu otoplilo je. Magično, zar ne!?

Eto, dragi bloggeri, javit ću se kad se vratim s novim reportažama i dogodovštinama.

18.01.2009.

Zlatna sredina

Sjetih se kako nas je na ispitu iz filozofije profesor pitao hoćemo li lakša ili teža pitanja. "Zlatna sredina!" - odgovorila sam brzinom svjetlosti. Profesor je bio malo zatečen, osmijehnuo se i rekao nam pitanja. Moje prvo pitanje bilo je o Aristotelu i njegovom učenju. Donijele su mi ga upravo naslovne dvije riječi. Kad sam ih izgovorila, nisam "ciljala" baš to pitanje, nisam se ni "izvlačila", a još manje "pametovala", samo sam razbijala tremu. U tom trenutku je jedan kolega koji je sa mnom polagao ispit rekao profesoru da je dobio sina. Profesor mu je čestitao, a onda razmišljao šta će ga pitati. Ne znam šta mi je bilo, ali mahinalno sam rekla: Profesore, možete ga pitati nešto o majeutici. To mu je i postavio. Čudila sam se svojim "zrncima inspiracije" i hrabrosti. Šalim se: zaista se nisam imala čega plašiti. Profesor filozofije je predusretljiv čovjek, tolerantan, zna da sasluša i želi da pomogne studentima. Nažalost, ima i onih koji nisu takvi i ponašaju se u stilu "Bog pa ja", ali neću o njima.

Nego, da se ja vratim zlatnoj sredini. Svakodnevno koristimo ovu sintagmu u raznim životnim situacijama, kao što volimo reći i da "filozofiramo". Naravno, da to nemam veze s filozofijom. Uh, odstupih ja od teme, ali ne mogu da se ne prisjetim izreke: "Dobro je biti filozof, ali ne i da te filozofom smatraju!"

Bolje da se zakunem da ću u nastavku pisati o zlatnoj sredini prije nego me počnete gađati raznim trendy predmetima. Šala mala...

Uvijek se iznova uvjeravam da je korisno pridržavati se zlatne sredine.

Sve treba biti umjereno: hrana, piće, učenje, sport, gledanje TV-a.... Baš sve. Ako pretjeramo u bilo kojoj sferi, neće nam više pričinjavati zadovoljstvo. Recimo, volim čitati neku knjigu, ali ako bih je čitala više puta zaredom, pitala bih se da li bi mi se i dalje sviđala.

Dalje: mogu mi se određeni filmovi sviđati, ali nakon milionite reprizine reprize naravno da mi se već smuče.

Priznajem i da sam "ovisnica" o čokoladi, ali čak i u ovom slučaju sam principijelna hahaha.

U današnjoj najezdi raznih reality show-ova (da ih sad ne imenujem niti reklamiram) bude mi zanimljiva samo prva sezona, a sve kasnije mi je neprivlačno i u fazonu "Deja vu". Pitam se kako nekome može biti zanimljivo upravo ponavljanje. Često to spomenem i svojim učenicima. Oni kažu da više vole kad vide i čuju nešto novo, nego stalno jedno isto. Bogami, neki to svojim ponašanjem demantuju haha.

Zlatna sredina, zlatni presjek, zlatne godine.... često pozlaćujemo život i dobro je da je tako.

I u zlatu je važna zlatna sredina. Kralj Mida bi to odmah potvrdio.

Očigledno ni magla nije spriječila uticaj zlatnog Mjeseca.

Nego, dosta pisanja. Ako nastavim opovrgnut ću postavljenu teoriju umjerenosti.

16.01.2009.

Svijet oko mene

U osnovnoj nam je školi nastavnica likovnog svake godine zadavala ovu temu. Priznajem da joj se nikada nisam radovala, jer jednostavno nisam znala šta da nacrtam ili naslikam. Složit ćete se da je to preširoka tema. Da je trebalo nešto napisati, bilo bi mi lakše, ali likovno... Uh, talenat za crtanje i slikanje me definitivno "preskočio" iako sam imala i te kakve predispozicije. Sjećam se da smo jednog zimskog ferija imali zadatak da napravimo dvorac od kolaž-papira. Radila sam ga zajedno s još dvije prijateljice. Kako je sve završilo? Uspješno, ali samo smo mi znale koliko je puta naša "misija" završavala gledanjem filmova i tada aktuelne "Audicije" na videu. Hahaha, e jesmo bile Face. Igrale smo ponekad i video-igrice (eh, taj Nintendo), ali u poređenju s današnjim klincima potpuno zanemarivo.

OČI SU SE NAVIKLE NA MRAK...

Sama se sebi čudim što ne palim svjetlo kad ulazim u zgradu, nego se do stana "probijam kroz mrak". Nisam se, očigledno, još navikla. Ah, da ugradili su nam i interfone. Nisu još u funkciji, jer još nismo dobili ključeve od ulaznih vrata, ali nadam se da ćemo uskoro.

Nešto razmišljam da sve to nema smisla dok ne zamijenimo i stara drvena vrata na šupi. Do tada će sve biti "na izvol'te".

Toliko o našoj modernizaciji. Živjelo XXI stoljeće! 

UNATRAŠKE...

Neću sada pisati o "vodenom stvoru sa škarama", nego o nekom drugom pitanju. Stvarno, zašto uvijek novine čitamo od zadnje stranice? E, šta li sve meni neće pasti na pamet!?  

RWCT

Šta li je sad to? Ništa "strašno": Reading and Writing for Critical Thinking, tj. Čitanjem i pisanjem do kritičkog mišljenja. Zaista, hvale vrijedan projekat. Nažalost, nisam prisustvovala kad je bio seminar na ovu temu, ali sam sretna što imam priliku pročitati literaturu o tome.

U nastavi ne bi trebao biti cilj postavljati pitanja koja zahtijevaju samo jedan, jedini odgovor, nego kod učenika razvijati kritičko mišljenje i motivirati ih da daju što više odgovora bez straha da će pogriješiti.

Meni se posebno sviđa što na tim seminarima mi nastavnici "glumimo" učenike, aktivno učestvujemo, a ne samo pasivno slušamo.

Tako ćemo najbolje shvatiti kako da kasnije radionice primijenimo u svojim odjeljenjima. Naravno, da ne može  realizacija odmah ići glatko, ali s vremenom postaje sve bolja i bolja. Neću dalje o ovoj oblasti, jer trebam još puno da naučim i saznam. Neću se ponašati u stilu: "Čula sam od kolega kako se radi pa ću ja sada da to primijenim i "pametujem".

Sada shvatam da su zadaci u radnim sveskama iz prirode i društva rađeni po ovoj metodi. Nije me sramota reći da prije nisam znala da recimo grozd ili činkvina pripadaju metodama RWCT-a.  Sada znam. Svjesna sam da se neprekidno treba usavršavati.

HAJDEMO U PLANINE...

... jer tamo nema zime... Tra-la-la...

U ponedjeljak s učenicima idemo na skijanje na Vlašić. Ja se, eto sva važna hvalim, a još ne znam skijati, vjerovali ili ne. U početku sam mislila da neću ni pokušavati učiti, ali opet kažem zašto ne bih pokušala. Ništa nije nemoguće! Neću pretjerati: haha, ostaje mi se "u jednom komadu". Pozivam Vučka da mi pomogne.

16.01.2009.

Kao na filmskoj traci...

Smjenjuju se misli kao kadrovi na filmskoj traci. Koliko li ih je samo? Neke sigurno "pobjegnu". Nemoguće je sve zapamtiti, zapisati, sačuvati od zaborava. Pitam se da li mi mozak i koristimo punim kapacitetom!? Sjećam se da sam pročitala kako bismo. što se mozga tiče, živjeli vječno. Ovaj organ-čudo, još uvijek potpuno neotkriven, je bezvremenski, ali ga ostali organi ne mogu pratiti. Bar je tako stajalo u tom tekstu. I sada se sjećam velike ilustracije mozga pokraj kojeg je lebdio upitnik. E čega li se ja sve neću sjećati!? Bolje bi mi bilo da ponekad budem malo zaboravnija! 

Poredim misli s kadrovima na filmskoj traci, a ustvari bih trebala obrnuto: porediti filmsku traku s mislima. Ljudi su je i stvorili po uzoru na misli... Imitacija života... Priroda je uzor... Mi sami sebi...

Skrivena kamera

Čekam ja juče kolegicu da idemo podijeliti učenicima knjižice. "Minusi okovali", a ja sam o svemu razmišljala samo ne o hladnoći. Posmatrala sam užurbane prolaznike. Zastali bi tek uz semafor i nervozno cupkali, čekajući da iskoči zeleni čovječuljak. Uzaludno su pritiskivali tastere, misleći valjda da će se tako prije pojaviti. Sve mi je to izgledalo kao prizor iz Skrivene kamere.

Utom je kolegica nazvala i pitala neće li mi predstavljati problem da dođem do nje, jer ima problema s autom. Odmah sam pošla. Staze u parku vrvile su od isprepletenih tragova. Za divno čudo, djece nigdje nije bilo na vidiku. Samo razigrani psi. Valjda je još rano, šta li!?

Sve sam se nadala da ću sresti i onog psića s fotke, ali nisam ga vidjela. Nadam se da ga je neko udomio. O drugim varijacijama ne želim ni misliti. Stigla sam kod kolegice i vidjela kako čisti led na autu. Požurila sam da joj pomognem i rekla da me mogla i prije nazvati, a ne se tako gnjaviti. I tako smo malo zakasnile u školu, ali bez brige, ocjene iz knjižica nigdje neće pobjeći.

Ocjene

Učenicima sam ranije već rekla zaključne ocjene, ali ne i kakvim uspjehom će proći. Zato su bili vrlo nestrpljivi. Iznenađenja su bila uglavnom prijatna. Bilo je nekih kojima je tek sad žao što se nisu samo malo više potrudili da prođu odličnim. ("za pola boda" - kako oni to vole reći). Ono što me najviše čudi je da je bilo i ravnodušnih. To nikako nije dobro, ali ne vjerujem da im je zaista svejedno. Međutim, čini mi se da učeniku koji ima dvije jedinice jeste, jer se nije ni pojavio. Ako ga je i sramota, o tome je trebao razmišljati prije. U svakom slučaju, želim mu da ih do kraja godine popravi.

Glumac je, glumac je, glumac....

Sjetila sam se da je serija "Bolji život" bila prekinuta u vrijeme prikazivanja serije "Vuk Karadžić" da se ne bi isti glumci pojavljivali istovremeno na ekranima. To mi iz sadašnje perspektive djeluje pomalo smiješno. Pa, kad bi se u ovo vrijeme tako nešto radilo, onda ne bi bilo nijedne serije i filma. Istovremena pojava glumaca je toliko uzela maha. Prisutna je, kako kod nas, tako i u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji... Koprodukciju da i ne spominjem.

Sjećanje na ljeto...

... vrlo je živo. Kako i ne bi bilo u ovim "smrzlenim" danima. Baš bi lijepo bilo otići u toplije krajeve. Tako kažem, a pitam se šta li misle oni kod kojih je toplo. Sigurno žele zimu. Opet "refren" "Ko bi svijetu ugodio!" Ma, ja samo želim da malo "okrene na jugo". Ništa više hahaha. Tražim li puno!?

Da li nesvjesno ili ne, ali i po načinu pisanja se može zaključiti da "dozivam ljeto" pišući opet "crtice u crticama". Možda me samo uhvatio "Feriensindrom"!? Ko će znati haha!? Nego, nije me ništa uhvatilo pa slobodna sam, kakva su to "fantaziranja"!? Šalim se sad malo.

P.

Ma koliko se trudila, ne mogu a da bar na tren ne pomislim na njega: kako je i šta radi. Željela bih puno više nego što je moguće: iskazati šta osjećam, koliko ga podržavam, koliko mi je u mislima.

Već sam pomalo umorna od tog "začaranog kruga", pravim se jaka i ravnodušna, a nisam to. Kad bih rekla da ću se jednom smijati dok budem sve ovo čitala, znam da ne bi bilo istinito. Ono što prema P.-u osjećam neće mi nikada biti smiješno niti pogrešno. Bez obzira što je neostvarivo, znam da je nešto najljepše i najiskrenije što sam ikada osjećala prema nekome. Sasvim nešto drugo je stvarnost koja me opominje. Tako mora biti... Tako "šapće" Razum...

Novi dan...

... je počeo. Petak je, a kao da nije...  "Feriensindrom" je zaista čudan haha. Šta li još neću izmisliti!?

Laku noć dragi bloggeri!

14.01.2009.

Alarmantnih devet

"Satić kuca tika, taka, tik, tak, tik, tak,

Svako jutro budi đaka tik, tak, tik, tik tak."

Nekad bilo, ali imam ja još uvijek budilnik. Neobičan je, nije kao nekadašnji. Kukuriče kao pijetao, a nakon toga slijede melodije nekoliko poznatih dječijih pjesama. Nikada nisam prebrojala koliko ih stvarno ima. Haha, pa obično ga odmah "poklopim". Ne ljuti se na to. Samo prkosno izdeklamuje "tomorow" kao da kaže: "Nećeš me se riješiti lako!"

Sada me sve češće budi alarm na mobitelu. Mogu izabrati melodiju koju želim, ali priznajem da mi "tikatakanje" nedostaje.

I tako, zvoni moj alarm, a ja pomislim: Važno je ustati, sve ostalo je lako!  Namjerno podesim da se oglasi ranije nego što mi treba pa onda uživam. Produžim još devet minuta, još devet i još devet hahaha...

Zbilja, zašto baš devet minuta!?

 

13.01.2009.

I vaše dijete je učenik

Znam da neće biti lako, ali pokušat ću i ja u praksi sprovesti ove radionice. Mislim da neće biti lako, jer roditelji nisu navikli na ovakvu vrstu suradnje, a pojedini misle da trebaju doći u školu na razgovor samo ako im dijete nešto loše uradi ili slabo uči. Upornošću i strpljivošću nastojat ću prevladati ove predrasude. Želim si sreću u tome, kao i svim svojim kolegicama i kolegama koji su uključeni u ovu svojevrsnu "školu za roditelje".

-napisala sam, osvrnuvši se na knjigu "Za roditelje" (Radionice za rad s roditeljima) profesorice Maje Uzelac.

Što vrijeme odmiče, sve više shvatam da će mi strpljenja, sreće i upornosti u primjeni ovih radionica s roditeljima mojih učenika i te kako trebati. Dok su bili prvi i drugi razred, roditelji su češće dolazili jer su djecu dovodili u školu i odvodili kući poslije nastave. Kako su učenici bivali stariji, to je i odaziv na individualne razgovore, roditeljske sastanke i bilo koje druge oblike suradnje bivao sve slabiji i slabiji.

Na primjer, sada, u petom razredu sam čak tri dana odredila za individualne razgovore, a nikada manje roditelja nije dolazilo.

Ne znam šta se to dešava i trebam li im reći naslovnu rečenicu koju su, po svoj prilici, zaboravili: "I VAŠE DIJETE JE UČENIK!"

Ima i pozitivnih primjera saradnje i takvim roditeljima upućujem sve pohvale: i pored posla nađu vremena da dođu, raspitaju se o učenju i vladanju svoje djece, porazgovaraju, iznesu svoje mišljenje...

S druge strane, većina roditelja uopće ne radi, a ne mogu doći u školu bar jednom u petnaest dana (ako već ne češće).

Neki misle da trebaju doći samo kad im dijete slabo uči, nešto skrivi ili ga neko istuče. Kad sam jednom učeniku, čiji roditelji u toku školske godine dođu dva-tri puta rekla da mu mama i tata trebaju doći na razgovor, zbunjeno me pogledao, slegnuo ramenima i tiho rekao: "Ali nisam ništa uradio!"

Susretala sam se s raznim izjavama roditelja:

Objasnim da trebaju više pažnje posvetiti djetetovom ponašanju i motivisati ga da uči, a oni odvrate "Ali, mi mu ne možemo ništa!" Još ako to govore i pred djetetom onda tu stvarno nema ni a od autoriteta.

Neki me roditelji, umjesto da dođu u školu, pokušavaju kontaktirati telefonom, naravno bezuspješno. Tako je jedna mama rekla: "Zvala sam vas, ali niste se javili." Odgovorila sam da dođu u školu i tada će sve saznati. "Ali, zašto ste nam onda dali broj telefona?" - nastavila je uporno dalje. Dala sam broj, ali kad smo išli na ekskurziju kako biste se mogli informirati kako su djeca putovala. Tu je nastao "šum u komunikacijskom kanalu".

Ne trebam ni naglašavati da su mame te koje su "dežurne", dok očevi dolaze vrlo malo ili nikako i to ako baš nema drugog izlaza. Ne znam za druge kolegice i kolege, ali ja imam takva iskustva.

Mama jednog učenika je nekoliko mjeseci radila u drugom gradu pa je otac dolazio na razgovore. Kad je prvi put došao, izvinio se i rekao kako nikada nije dolazio u školu ni za sina ni za kćerku te da mu je neugodno. Rekla sam mu na to: Pa vi ste otac. Normalno je da i vi dođete i pitate za svoje dijete. Čovjek je odgovorio: "Ma, ja sam to sve ženi prepustio."

Došlo mi je bilo da mu svašta izgovorim ali sam se suzdržala. Zaista nisam imala komentara na ovu izjavu.  To je samo ilustracija jednog slučaja. Bilo je takvih "bisera" još.

Sigurno se sjećate da su 2001. godine, poslije terorističkih napada u SAD-u kod nas zaredale dojave o eksplozivnim napravama u školama. Sve su redom bile lažne, ali opreza nikad nije previše. Ulazna vrata su zaključavana i niko nepoznat nije mogao ući u školu.

Bila sam na času kad me pozvao dežurni učenik i rekao da neki neznanac lupa na vrata. Uporno je molio da ga pustimo, jer  je došao da pita kako mu uči sin koji je, vidi čuda, išao u moj razred. Apsurdno je da čovjeka do tog trenutka nikada prije nisam vidjela, jer nije ni dolazio u školu. "Biser" da ne može biti sjajniji

Srećom, više je roditelja koji su spremni na suradnju, ali zar se baš uvijek mora dogoditi da baš oni čija su djeca problematična na bilo koji način ne dolaze!?

Neki dan je mama jednog takvog učenika došla da pita za starijeg sina (koji ide u VI razred), dok za mlađeg nije (koji ide kod mene) nije ni upitala.

Nego, ne moraju doći roditelji da zaključim kakva je porodična atmosfera. To mogu zaključiti već po učenicima. Vidjeti im udžbenike, sveske, zadaću... Najgore se osjećam kad zavirim u torbu i vidim da ništa u njoj nije ni dirnuto još od prethodnog dana, ili kada dijete nosi sve knjige kako nešto ne bi zaboravilo.

Današnja djeca su previše razmažena. U to nimalo ne sumnjam. Nemam ništa protiv toga, naprotiv, ali treba znati mjeru.

Primijetila sam da neki učenici ne reagiraju kad im nešto kažem pa čak ni onda kada ponovim više puta. Iz ovoga mogu zaključiti samo jedno: da su navikli da roditelji viču na njih pa su izgubili osjećaj za "normalne tonalitete".

O tome koliko pojedini psuju i govore ružne riječi bolje je da ni ne pišem. Kad bih to snimila pa snimku pustila roditeljima sigurno bi negirali i pravdali se kako njihovo dijete ama baš nikada ne psuje.

Kolegica mi je pričala kako joj se upravo to dogodilo. Mama je tvrdila kako njen sin nikada nije izgovorio ružne riječi. Kolegica joj je rekla da sačeka da zazvoni za kraj velikog odmora, sakrije se negdje i posmatra sina kad bude išao prema učionici. Mali je, ništa ne sluteći, opsovao koliko ga je grlo nosilo. Žena nije mogla doći sebi od čuda. Uporno je ponavljala da ga nikada prije nije čula da tako govori.

Koliko stvarno roditelji poznaju svoju djecu?! To bi često trebali upitati sami sebe.

Kao što se može zaključiti iz priloženog, radionice za rad s roditeljima su neophodne. Sprovest ću ih čim počne nastava u drugom polugodištu. Bilo kako bilo - nema odustajanja!!! Naravno, opisat ću njihov tok što će, vjerujem, mnogima biti od velike koristi.

Eto, dragi bloggeri, ni prvi dan raspusta nisam prestala razmišljati o ovim temama. Istina, pokušala sam se malo odmaći od "kreativnog nereda", ali kao što vidite nije mi baš uspjelo.

12.01.2009.

A kakvi bismo trebali biti?

"Super je što si/ste odlučili napraviti blog jer ja smatram da takve osobe (osobe koje se nadopunjavaju i usavršavaju ) i trebaju učiti djecu u školama a ne neke "babaroge" iz prastarih početaka komunizma u BiH/Yugi, kakav je slučaj kod nas"

- prokomentarisao je jedan bloger još na početku mog blogovanja.  

Naveo me na razmišljanje. Naravno, lijepo je čuti i pročitati pohvale. Svakome gode priznavali to ili ne.

Nego neću sada o pohvalama nego o tome kako učenici doživljavaju svoje nastavnike i profesore.

"Baba-roga?!" Uh, i sada se stresem kad se sjetim kako su nas njome strašili kad smo bili mali. Zato ne mislim da moje kolege i kolegice, prosvjetne radnike treba tako nazivati ma kakvi oni bili.

Nepristrano ću reći da ima svega i svačega u našem poslu. Neki su pogriješili profesiju. Kao i u svakom poslu i ovdje važi da treba voljeti ono što radimo. Bez toga nema uspjeha. Treba, prije svega cijeniti i uvažavati učenikovu ličnost. Znam, djelovat će kao fraziranje, ali zaista je tako. Uvjerila sam se da se puno više postiže ako se postupa strpljivo, bez galame i ako slušamo učenike šta misle i pokušamo ih razumjeti koliko je moguće.  

S druge strane, ima učenika koji ne poštuju nastavnike, ne priznaju autoritet (napomena: autoritet se ne mora zasnivati na strahu), ne uvažavaju iskustvo sticano godinama i uloženi trud.

Tako i ovo nazivanje prosvjetnih radnika baba-rogama osuđujem. Kao i bilo koje druge pogrdne nazive.

Možemo imati loše mišljenje o nekome (to je normalno), ali ne moramo zato vrijeđati ljude. Ponajmanje zato što nisu u toku moderne tehnologije. Ako i nisu, trebali bi naučiti pa sve ako ih i ne vole. To mislim, jer se trebamo ponašati u duhu generacija učenika koje učimo.

Njima je blizak internet. Sve im počinje i završava tu. Reklo bi se: vrti se svijet oko njega.

Zato se i mi, nastavnici, trebamo usavršavati. Ne smijemo se dovesti u situaciju da ne znamo odgovoriti na neko učenikovo pitanje. Naravno, ne mislim da smo svemogući, niti možemo biti, ali zato ako se dogodi da nešto ne znamo, kažemo iskreno: "Ne znam, ali potrudit ću se da saznam i odgovorim ti."

Učenici prime toliko informacija, da bi u ovo današnje "ludo brzo vrijeme" bilo besmisleno tražiti da ih "bubaju", zatim, reprodukuju (kao CD ), dobiju ocjenu i ubrzo sve zaborave, kao da ništa nisu ni naučili. Korisnije je uputiti ih kako da pronađu korisne informacije i služe se udžbenicima, knjigama, časopisima, enciklopedijama, internetom...  Naučiti ih "kako da uče". Ovo će opet izgledati kao fraza, ali je istina.

Kad rade kontrolni rad učenicima često dozvolim da otvore udžbenike i pronađu odgovore na pitanja. Reći ćete da im je onda lako, ali vjerovali ili ne, puno njih ne odgovori ili odgovori djelimično. Ako nisu učili, neće znati gdje se nalaze odgovori koji su im potrebni. Dešavalo se da mi dođe učenik i kaže da ne može pronaći odgovor na pitanje, a on se nalazio odmah na početku lekcije, u prvom redu i to štampan "masnim" slovima.

Kako sam ja zapamtila period svog školovanja, tako će pamtiti i moji učenici. Zato dobro pazim šta ću reći i kako ću postupiti.

U jednoj TV-emisiji bili su gosti pjevač Zlatko Pejaković te tekstopisac i kompozitor Mario Mihaljević. Pričali su da nisu bili sjajni učenici i da su bili vrlo nestašni. Često su bili kažnjavani.

Zatim su se obratili učiteljici:

- Rekli ste da nikada ništa od nas dvojice neće biti, a vidite dokle smo dospjeli. Ipak je nešto bilo od nas.

Naravno da nikada ne bih ovako nešto rekla, a ne bi trebao niti jedan prosvjetni radnik. Trebamo biti svjesni u svakom trenutku da su ispred nas mali ljudi koji upijaju svaku našu riječ, a često se i ugledaju na nas.

Ne moraju svi biti odlični učenici. Svi su u nečemu uspješni i svako će izabrati zanimanje koje će mu najbolje odgovarati.

Uh, a šta biste tek rekli kad bih navela kako se jedan pedagog bavio istraživanjem koje ružne riječi nastavnici govore učenicima. Mislim, bolje da ne citiram. Ima ih na desetine . Uglavnom su "stradale" životinje.

Ovim postom sam željela "razbiti" predrasude koje postoje o prosvjetnim radnicima. Znam da sam samo djelimično uspjela, jer je njih teško iskorijeniti u svim životnim sferama. Navest ću samo neke:

Jedan mi je rođak napisao: "Kako to da jedna nastavnica provodi toliko vremena na Facebooku?" Zbilja na ovo nisam imala komentara.

Također su mi neki znali napisati: "Aaaaaaa i nastavnice pišu blog!"

Kad smo još bili studenti nosila sam naočale kratko vrijeme. Sjećam se da mi je jedna kolegica rekla: "Ti si baš stvorena da budeš nastavnica. S naočalama djeluješ strožije."

Pa onda komentar s početka ovog posta (koji, btw,  i nije tako "strašan")

Nego, stvarno, kako bismo mi to trebali izgledati, kako se ponašati?

Ako nismo u trendu ne valja. Ako jesmo, opet ne valja.

Dobro kaže izreka u jednoj narodnoj priči:

"Još se nije rodio ko je svemu svijetu ugodio!"

11.01.2009.

Moza(i)k

Kad sam bila mala, najviše sam voljela s prijateljicama slagati mozaik. Najmanje je bilo ljubičastih i "zlatnih" pločica pa je oko njih uvijek bilo "frke" . Rado se sjetim figura na stoliću koje smo pravile pa kvarile, pa opet iznova i tako beskrajno. Eto zašto su i moje bilješke mozaične.

Mada ne vjerujem baš u horoskop, mogu zaključiti da je moja sklonost mozaičnosti možda zato što sam blizanci. Puno bih toga objedinila u cjelinu, a to nije uvijek moguće.

Upravo sam završila zaključivanje ocjena i zapisala sve što je potrebno u dnevnik. Morala sam biti skoncentrirana kako ne bih pogriješila. Za dobru koncentraciju zaslužan je drugi dio naslovne igre riječima (mozak). Uočila sam neke greškice koje ranije nisam. Tako sam u dnevniku rada napisala 31. XII 2008. pa onda nastavila 1. XII 2009., 2. XII 2009. Hahaha, to ja po sili inercije! Ispravila sam ih naravno.

Sve je spremno za sjednicu Nastavničkog vijeća i podjelu knjižica. Nastavničkog vijeća!? Sjećam se da sam kad sam bila prvi razred, pročitavši u svojoj knjižici: pohvaljuje se na sjednici Nastavničkog vijeća za odlično učenje i primjerno vladanje, mislila da nastavnici stvarno čitaju imena učenika i pohvaljuju ih. Kad sam počela raditi u školi i shvatila koliko bi sjednice trajale kad bi se to zaista radilo, slatko sam se smijala svojoj dječijoj zabludi.

Imala sam ja još puno "bisera", ali neću večeras pisati o tome, jer mi ni pergament ne bi bio dovoljan .

Gledala sam malo tv. Primijetila sam da se u zadnje vrijeme na RTS-u prikazuju tri nove domaće serije: "Selo gori, a baba se češlja", "Moj rođak sa sela" i "Ranjeni orao". Sve tri najavljene su kao serije rekordne gledanosti. Pitam se zar je to logično? Mogu li sve tri oboriti rekord. Koliko znam, trebalo bi da samo jedna obori rekord. Ovo mi izgleda kao ono "kako ću jednu tabletu piti tri puta dnevno".

Ma, šalim se malo hahaha. Znam ja da su sve te tri serije rekordno gledane, pogotovo "Selo gori..." (sada ide čini mi se treća sezona)

Švrljala sam malko i po Facebooku. Tamo ima grupa Bosanskohercegovački bloggeri tako da se možete učlaniti ukoliko pišete blog na bilo kojem bh blog - servisu a imate i Fb-profil. Link je sljedeći pa zavirite:

http://www.facebook.com/wall.php?id=1177322563&banter_id=615653946&show_all#/group.php?gid=50003077145&ref=nf

Kad je Facebook promijenio image, većina korisnika je digla "revoluciju" tražeći da se vrati stari izgled. Međutim, kako vrijeme odmiče stišali su se i navikli. To je i normalno. Kao i moda hahaha. Najprije je bojkotujemo i smijemo se, a onda prihvatimo kao da se nikada nismo ni bunili.  

Prošli post sam malo više "začinila", ali sve što sam napisala je na mjestu. Ni kad sam ga ujutro (koje je "pametnije od večeri") ponovo čitala, nisam poželjela ništa promijeniti. Znači, OK je, ostaje isti!

Pisala sam da mi je drago što mi je P. prijatelj na Fb-u. Imam osjećaj da je tako daljina između nas izbrisana. Vidjela sam da je u profil postavio novu pjesmu i raduje me što mogu biti u toku. Nadam se da će uskoro izdati i novi album. Želim mu u tome puno uspjeha.

Opet pomiješana osjećanja: mozaik. Radujem se što sam u kontaktu s njim, a istovremeno mi nije lako, jer potiskujem svoje osjećaje prema njemu. Željela bih s njim komunicirati puno više, ali nemoguće je. Znam da je jedino tako ispravno. Mislim na njega i osjetim da mi nedostaje. Svjesna sam da bi bilo najbolje da ga zaboravim, ali ne mogu. Bila bih najsretnija kad bi naša osjećanja bila uzajamna, ali ne bude uvijek onako kako želimo. Ali, ali, ali.... i tako beskrajno. Uvijek se nađe neko ali... da promijeni svijet.

Kako sam ovaj blog "uvezla" i na Facebook bilo me strah mogućnosti da P. sve ovo pročita, ali shvatila sam da se ne trebam plašiti. Ako i pročita, može mu samo imponirati. Saznanje da te neko voli i misli na tebe može samo goditi!!! Vjerujem da bi se i P. tako osjećao.

Nanizah ja šarene pločice mozaika. Baš kao nekada.

Uplovih u nedjelju. Minusi i dalje caruju. Jedva čekam jugo, ali to je za sada samo fantazija.

Osluškujem pucketanje vatre i gledam fotke s Floride koje mi je poslao jedan prijatelj. (uh, more, sunce, plaže....) Hahaha, nek' mi neko samo spomene zimsku idilu !

Laku noć ili, bolje rečeno, dobro vam nedjeljno jutro, bloggeri!

09.01.2009.

Riječi, riječi, riječi...

"Jako sam emotivna i pažljiva, nastojim pomoći drugim ljudima i shvatiti ih. Međutim, naučila sam iz vlastitih "pogrešaka" da ne trebam ukazivati pažnju onima koji je uzajamno ne pružaju i koji to nisu zavrijedili. Navest ću samo jedan "mali" primjer: ne mogu shvatiti da se neki ljudi ne mogu ni zahvaliti na upućenu rođendansku, novogodišnju ili neku drugu prazničnu čestitku?! Zar je uputiti jedno HVALA toliko teško? Ništa, morat ću "očvrsnuti" pa ih ignorirati. Nismo svi isti niti možemo biti, ali osmijeh i čarobne lijepe riječi ne koštaju ništa, a neprocjenjivo su blago."  - pisala sam prije godinu dana na blogu.

Stvarno, neki nisu bili u školi kad su se učile ove magične riječi, a nisu se ni potrudili da nadoknade propuste u (ne)poznavanju njegovog veličanstva Bontona.

Pisala sam da sam učila na vlastitim "pogreškama" (ako se to uopšte može tako nazvati), ali sam ipak "nepopravljiva" i ne mogu protiv svog vaspitanja. (nije da se hvalim) Opet mi se desila "repriza": čestitala sam praznike i onima kojima sam mislila da neću više, i naravno nisu se ni zahvalili, a kamo li se prvi sjetili da čestitaju. Ne pogađa to mene toliko, koliko se čudim. Valjda profesionalna deformacija, šta li je!?

Takva sam pa "nek' mi bude!"  

Više ja pomažem drugima u svakom pogledu, nego oni meni i dobro je da je tako, ali moram priznati da me "štrecne" kad neki nimalo ne cijene to što činim za njih, nego misle da se to podrazumijeva.

Najgore je kad, recimo, posudim knjige, a onda ih niko ne bi vratio dok stotinu puta ne napomenem. Tako sam i jednu kolegicu napomenula, a ona se nasmijala i rekla: "Aaaaaa, zar je to tvoja knjiga?" To me zaista nanerviralo, ali me začudo nije izbacilo iz takta. Ni sama ne znam kako joj nisam "očitala lekciju". Samoj sebi jesam i naučila da se moja pomoć ne mora podrazumijevati. Ja sam sve sama postigla i niko mi nije pomagao pa sasvim razumljivo ne mogu biti ravnodušna kad vidim da bi neko htio sve na gotovo.

Zajedno s još pet kolegica sam prije četiri godine počela učiti učenike prvog razreda devetogodišnje osnovne škole. Kako smo mi bili prvi koji smo proveli reformu, sugerirali su nam da pomognemo kolegicama i kolegama koji će raditi u devetogodišnjem obrazovanju poslije nas. To sam i učinila pa sam posudila pripreme. Na kraju školske godine sam ih uzela iz učionice, jer sam bila sigurna da više ne trebaju. Ali, ispostavilo se da svoje pripreme uopšte nisu ni pisali, nego su se u potpunosti služili mojim pripremama. Ne bih to ni otkrila, ali oni su se otkrili sami. Pripreme smo tada trebali ostaviti u školi u slučaju ako dođu iz Pedagoškog zavoda da ih pregledaju. Nismo mogli dobiti rješenje za godišnji odmor ako ih ne predamo. Dotične kolege su me nazvale i panično molile da dam pripreme jer ih nemaju. Nisam mogla biti toliko nemilosrdna pa sam ih dala, ali rekla sam u sebi: "Nikada više!!!"

Čudno, ali mene te situacije hoće. Kao da se "lijepe". Pomagala sam dvjema kolegicama oko priprema za stručni ispit. Naravno, nije mi bilo teško, ali mi je smetalo što mi se poslije nisu ni zahvalile, a što bi bio red. Potrošila sam svoje dragocjeno vrijeme. Čak nisam stigla temeljito da pripremim jedan svoj ispit koji sam tada imala pa sam dobila slabiju ocjenu. Ne žalim zbog toga. Više žalim jer svi misle da je meni lako.

Nakon svega, mislim da bih jednako postupila i da bih opet pomogla mada sam svjesna da nema ništa bez uzajamnosti.

Uvijek zračim pozitivnom energijom i možda će zato ova moja bilješka biti pomalo čudna, ali nisam je napisala s lošim namjerama. Svima želim samo dobro.

Da ništa nema bez uzajamnosti i kompromisa dokazala bi i moja veza s P.-om da se ostvarila. Imam osjećaj da bih i tu više "povukla" jer bih najvjerovatnije otišla tamo gdje je on, a to naravno ne bi bila mala "žrtva" (ako bi se to moglo tako nazvati). Nego, to već "miriši" na ono "šta bi bilo kad bi bilo" pa o tome ne vrijedi više pisati.

Nego, nešto drugo je mene začudilo. Poslije intervjua koji sam radila s P.-om javili su mi se neki njegovi "prijatelji" i napisali kako su se iznenadili da je spomenuo kako su mu pjesme autobiografske s obzirom da nikada u ranijim intervjuima to nije spominjao.Stavila sam prijatelji pod navodnike, jer se pitam kakvi su oni to, kad su tražili da u slijedećem intervjuu pitam P.-a kako se zove djevojka kojoj su pjesme posvećene i objavim sve ostale detalje. Naravno, da nikada ne bih narušavala njegovu privatnost, jer je mene interesirao samo njegov muzički rad a ne "žutilo". Ko zna šta se iza svega toga krilo? Baš me briga. Bitno je jedino to da ne bih ništa učinila što bi na bilo koji način naštetilo P.-u.

Tu "misterija" ne prestaje. Obećali su da će mi poslati njegovu novu pjesmu, fotografije i obavještavati o novostima, ali ništa od toga nisu ispunili. Ni to nije bitno, jer sve što želim mogu saznati lično od P.-a i pronaći sama.

Prošlog ljeta se opet javio jedan momak koji se također predstavio kao P.-ov prijatelj. Naveo je kako ga odlično zna te da ima i neke "pikanterije" koje bih mogla objaviti. Kad sam odgovorila da me tako nešto ne zanima, odgovorio je da on kao nije mislio na P.-a , nego na nekog drugog. Čak se i šalio na nepristojan način. Napisala sam mu da sam ozbiljna i da prestane s tim. Srećom, poslušao je.

Pitala sam se šta je sve to trebalo predstavljati. Kakvi su to čudni "prijatelji"!?

Odavno više o tome ne razmišljam, niti sam P.-u išta pričala jer nije vrijedno! Mislim da su jedina vrijednost u cijeloj ovoj priči moji iskreni osjećaji prema P.-u.

Prijatelji smo na Facebooku i tu i tamo razmijenimo poneku poruku. Drago mi je zbog toga mada polako shvatam da imamo i puno toga različitog u životu i razmišljanju. To je valjda normalno. Nismo i ne možemo biti isti.

Neki njegovi prijatelji šalili su se sa mnom na neumjesan način. To bih tolerisala jedino svojim dugogodišnjim prijateljima, a ne nekima koje uopšte ni ne poznajem.

Sve me to nimalo ne "tangira" , ali je izazvalo "milion pitanja".

Čemu to?!

Jedino je važno da me P. ničim nije razočarao!!!

Da jeste, priznajem da bi mi to teško palo.

Eto, pretvori se ovo u mono(b)log.

Vidi se da je raspust počeo hahaha!

Vaša pčelica

08.01.2009.

Zimska idila traje i traje i traje...

Čula sam da je 5. januar proglašen najdepresivnijim danom u godini. Hm!? Zar sam trebala postati depresivna čim sam čula tu informaciju haha!? Ne samo da nisam sklona tome, nego sam baš tog dana "odvalila onu ciglu" . Udri brigu na veselje, kako se to već kaže. Razumijem ja da su praznici prošli, istrošilo se "pošteno" i da je trebalo "tresnuti u stvarnost", ali je besmisleno okriviti jedan dan ni kriv ni dužan . Podsjetilo me to na jednu Moravijinu pripovijetku u kojoj momak krivi telefon što mu se djevojka nije javljala pa ga razbije od zid. Uvijek nam je kriv neko drugi i ne osjećamo se dobro ako nemamo "svog" krivca.

Ne dešava mi se baš često, ali nisam ni ja "imuna" na to. Krivim kišu za bezvoljnost i loše raspoloženje, ali srećom ne traje dugo. Bioprognoza ne utiče na mene, ali ipak se naježim kad vidim onog melanholičnog Ljutka na meteorološkoj karti. U Italiji više pažnje poklanjaju tome pa sve važnije poslove odgađaju dok god se ne pojavi Smješko. Vjerovali ili ne!?

Pišem ovo i posmatram snježnu idilu vani. Lijepo je gledati lepršave pahuljice i čisti škripavi snijeg. Lijepo je i šetati, posmatrati labirint tragova. Samo da ostane takav. Znam da neće dugo: uskoro će se pretvoriti u "bljuzgu" koja nikoga ne raduje. Nego, neću o tome razmišljati. Jednostavno, uživat ću u "srebrenim trenucima".

Još sutra je nastava, a onda je toliko očekivani raspust. Za učenike, naravno jer mi i dalje imamo poslića u školi. Radujem se jer će se naći vremena i za odmor i organizirani odlazak na skijanje na Vlašić. (btw. nikada nisam skijala, ali mislim da nikada nije kasno da naučim; ništa nije nemoguće) Trebala sam ići i na seminar u Stubičke toplice. Voditeljica je profesorica Maja Uzelac. Već sam ranije prisustvovala njezinim seminarima i žao mi je što ne mogu i sada. Eh, kad bih mogla biti na dva mjesta u isto vrijeme, ali toliko svemoguća (još) nisam.

Evo sada, dragi bloggeri, nekoliko "snježnih fotki".

"Sve je bijelo, sve je bijelo

grad i selo, polje, gaj

cijelog jutra, veče cijelo

svud se blista bijeli sjaj"

 

 

I za kraj jedan mališan kojeg je bloggerka veomatamnanoc (čiji blog www.rijekabezpovratka.blogger.ba zaista vrijedi posjetiti) srela u gradskom parku. Ne mogu da vjerujem da je beskućnik. Zaista ne mogu da vjerujem. U njegovim okicama možete "pročitati" jedno molećivo "Uzmi me!" Da je on bar jedini, ali nažalost nije. Oni koji ih mogu napustiti zbilja nemaju srca!!!

 

 

05.01.2009.

Kad cigla nedostaje :)))

 

Kad je Hippa "tresnula" cigla, promijenio je malko verziju.

Uživajte! Zaslužili ste poslije one gramatičke vježbe.

Ah, da: Ova pjesmica je nastala kao parodija na turbo-folk.

05.01.2009.

Funny Hippo Sings in the Jungle

 

Na ovu simpatičnu pjesmu i na još simpatičnije figurice Hippo & Dog podsjetio me jedan prijatelj s Facebooka.

Melodija mi je toliko cool da mi se sama "ušetala" u mobitel.

 

 

04.01.2009.

Školske crtice: Vraćanje u stvarnost

Kako ste? Kako izlazite na kraj s minusima vani, a bogami i s onima na računu (kojih neminovno ima, zar ne)? Najbolji mogući povratak u normalu za mene je pripremanje za nastavu i provjera znanja koju ću u toku ove sedmice raditi s učenicima. Pa "razdrmajte" se malo i vi. 

     

PROVJERA ZNANJA IZ GRAMATIKE I PRAVOPISA

 

 

  1. Upiši izostavljena slova: č ili ć; dž ili đ  

 

__ovjek,    kroja__,           nosa__,            ku__a,                         o__i,

 

Liš__e,      pe__e,             __ešalj,            še__er,            me__ava,

 

__emper,   sme__okosa,   pi__ama,          gospo__a,        le__a.

 

 

  1. Dopuni sa je ili ije:

 

Ne pada sn_____g da pokrije br____g, nego da svaka zv____rka pokaže trag. Ispod br____ga teče r____ka koju more čeka. B____lo je sve. Sn____g napadao, pukla b____lina u beskraj. Svako je d____te tada radosno. Šta i očekivati drugo od d____ce...

 

  1. Napiši oblike pridjeva koji nedostaju u tabelama:

 

POZITIV

KOMPARATIV

SUPERLATIV

jaka

 

 

ljut

 

 

skroman

 

 

jeftin

 

 

dobro

 

 

POZITIV

KOMPARATIV

SUPERLATIV

 

 

najmanja

 

 

najgori

 

 

najdublji

 

 

najjednostavnije

 

 

najviše

POZITIV

KOMPARATIV

SUPERLATIV

 

jasniji

 

 

pliće

 

 

rjeđe

 

 

sporija

 

 

mudrija

 

 

 

 

 

  1. Prepiši tekst pravilno:

 

tetka devla voli mnogo da putuje. kada je bila mlada obišla je mnoge zemlje: njemačku, švicarsku, italiju, španiju, veliku britaniju, hrvatsku i mađarsku. sada ne putuje u strane zemlje, ali obilazi bosnu i hercegovinu. voli obilaziti bosanske planine, jezera, rijeke i more. bila je na vlašiću, magliću, igmanu i bjelašnici. sa drugaricama je išla na neretvu, drinu i savu, a došla je i do jadranskog mora. nedavno je bila na boračkom jezeru i u konjicu. ovih dana planira ići u sarajevo. želi da vidi baščaršiju. trenutno malo odmara u banjoj luci.

 

03.01.2009.

Pravi novogodišnji ugođaj

Da, za naše pojmove je pravi novogodišni ugođaj. Brazilci i Australijanci se s nama ne bi složili .

Ugodan vam vikend dragi bloggeri. Iskreno ja baš i nemam osjećaj da je vikend. Hm, nije ni čudno, jer sam prije toga već imala dva slobodna dana.

 

 

Ove "magične fotke" nastale su sinoć, za vrijeme klizanja... ups... šetnje .

02.01.2009.

Bezvremenske crtice: Koji je dan i koja godina?

Nije ni čudo što se još uvijek to pitam . Praznična atmosfera traje...

"Uljuljka" nas toliko, da nismo ni svjesni da teče januar. Kako bismo i bili: gledamo tradicionalni koncert iz Beča, čestitamo rodbini i prijateljima, uživamo u odmoru bez granica ...

I prođe tako cijeli dan, a onda sebi postavimo pitanje kao što sam ja postavila zar ne!?

Još ako se prisjetimo jedinstvene 2001. godine: s obzirom da smo je čekali u noći s nedjelje na ponedjeljak, njen je početak imao višestruko magično značenje: početak novog dana, zatim sedmice, mjeseca, godine, desetljeća, stoljeća i milenija.

Zaista jedinstveno i neponovljivo.

Nego sretan nama bio već drugi dan (n)ove 2009. godine.

01.01.2009.

Školske crtice: Sretna nova 2009. godina

Namjerno sam u naslovu riječ nova napisala malim slovom, jer želim da CIJELA godina bude sretna, vesela, uspješna, optimistična, puna zdravlja, ljubavi i lijepih i plemenitih želja.

Osjećam se nekako čudno: "običnim" danima nisam ni svjesna ne samo sekundi, minuta, nego čak ni sati, a večeras me svaka sekunda opominje (bar mi se tako čini).

Kao da postajemo svjesni vrijednosti i ljepote trenutaka tek kad oni prođu, a ne dok traju.

"Prošlost je istorija, budućnost misterija, sadašnjost je dar (present)! Živi i uživaj u sadašnjem trenutku!" - prisjetila sam se pouke iz simpatičnog crtića "Kung-fu panda" kojeg vam svakako preporučujem da pogledate (ako još niste). Ono što imamo i u čemu trebamo uživati je upravo SADA.

Često smo "prokleti" pa želimo da vrijeme što brže prođe. Na primjer: sada je zima, a jedva čekamo ljeto ili nastava traje, a nestrpljivo iščekujemo raspust.

Roditelji često znaju "ubrzavati" vrijeme (samo da dijete počne da sjedi, samo da prohoda, pa samo da pođe u vrtić, školu i tako beskonačno....) a ne stignu ni shvatiti da "vrijeme svima sudi" (kako su svojevremeno pjevali "Novi fosili"): "Godine idu, i djeca već su ljudi jer vrijeme svima sudi dunjo mirisna..."

Vrijeme smo sami izmislili pa "neka nam bude"! Iluzija je to kao i novi početak. Lakše nam je valjda tako šta li!? Ostaviti sve u prošloj godini i novu započeti ispočetka s puno planova i želja.

Ne pravim "statistiku", ali moram reći da sam ispunila sve što sam sebi "zadala za zadaću". Dobro, nisam baš sve, ali Bože moj, nismo savršeni.

Posao me veseli i volim ga: privilegija je stalno ići u školu . Najvažnije mi je da sam zdrava kao i meni dragi ljudi. To želim od srca svima na svijetu!!!

O ljubavi mi nije baš lako pisati. Teško je opisati osjećanja. Nekad mi se čini da mi nedostaje riječi. Bila sam iskrena i otkrila P. -u šta osjećam prema njemu. Znala sam unaprijed njegov odgovor, ali morala sam mu reći šta mi je u duši. Puno mi znači i nisam mogla ništa skrivati od njega. Znam samo otvoreno i iskreno prema svima, a prema P. - u posebno. On će za mene uvijek biti POSEBAN.

Znam da "ne smijem" misliti na njega, da ga trebam zaboraviti, ali nije lako. Probudio je u meni duboke i jake osjećaje. Nikada mi se nije ovako nešto dogodilo: da toliko dugo budem zaljubljena u nekoga, a ne vjerujem da će mi se ovako nešto ikada više i dogoditi.

Sve što dalje napišem može izgledati kao fraza, ali kada kažem da ga volim i da mu želim sreću u svakom trenutku to stvarno i mislim. Istinski se veselim što smo u kontaktu i što smo prijatelji. Znam da između ljubavi i prijateljstva ne može stajati znak jednakosti, ali da su ove dvije kategorije uzajamne to svakako jesu.

Nego da više ne "filozofiram", nastavit ću ovaj post koji je jedini imao čast da nastaje dvije godine. Započela sam ga prošle, a nastavljam (n)ove 2009. godine .

U školi smo priredili party. Bilo je zabavno. I ove godine smo igrali igru "Tajni prijatelj".

Prije sedam dana zadala sam učenicima "tajnu misiju". Imali su zadatak da svako prati svog prijatelja ili prijateljicu i pokloni mu nešto čemu će se on(ona) posebno obradovati. Danas smo otkrili "tajne prijatelje".
Svi su bili veseli i razdragani. Jedino su se malo dječaci stidjeli kad su davali poklone djevojčicama, a bogami i obrnuto :))) Čudi me da to već nisu prerasli.

Otvaranje poklona uvijek ima neku posebnu čar. Učenici su bili nestrpljivi i radoznali da vide šta su dobili.

Kad su svi dobili poklone pošli smo na "big party". Pozvali su nas omaši kojima je ovo posljednja proslava nove godine u osnovnoj školi. Iduću će dočekati kao srednjoškolci.

I mojim učenicima je ovo posljednja zajednička proslava sa mnom. Žao mi je što ćemo se rastati, ali iduće školske godine čekaju me prvačići.

Stajali su po strani i sve posmatrali pomalo stidlijivo. Ma imaju oni vremena do devetog razreda da se "oslobode" (da, dobro ste pročitali: do devetog razreda).

Učionica će se malo odmoriti od nas. Okupit ćemo se opet "tek iduće godine" .

Extra school party hahaha

I naša jelkica čarobnica zaslužila je kapu i "titulu dobre vile"

Eto, dragi bloggeri... Nadam se da sam dočarala bar djelić atmosfere.

Sretna nam (n)ova 2009. godina i neka bude baš onakva kakvu želimo!!!


KALEIDOSKOP
<< 01/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


SADRŽAJ
POČETAK


Svaki pocetak je tezak, ali...

PARIŠKE CRTICE

Crtice iz grada svjetlosti
U trazenju da Vincijevog koda
I bi praznik
Piknik na francuski nacin
Pogled s Ajfelovog tornja
Ratatouille
Montmartre...sa stilom
Ogledalce,ogledalce moje...
Pariske plaze
Centar Georges Pompidou
Dvorac Chantilly
Champs Elysees
Pantheon&parc Louxembourg
Parc Bercy&biblioteka Francois Mitterrand
P.S.
Suveniri
Mozaik
U ocekivanju Esmeralde i Kvazimoda



ŠKOLSKE CRTICE


Knjiga (n)ovog vremena: "Pedagogija za XXI vijek"
Djecija logika I
Vrata prema nenasilju...
Vrata prema nenasilju: Naranca...
Djecija logika II
Bisce, sretan ti 748. rodjendan!
Vrata prema nenasilju: Od pripreme do realizacije
Sjecanja: Stvaralastvo ucenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota I dio
Sjecanja: Stvaralastvo ucenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota II dio
Sjecanja: Stvaralastvo ucenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota III dio
Sjecanja: Stvaralastvo ucenika u funkciji borbe protiv ratne stihije i strahota IV dio
Djecija logika III
Zavrsna svecanost obiljezavanja Svjetskog dana voda u Martin Brodu
Martin Brod: Nek voda vam prica...
Vrata prema nenasilju: Igra Tajni prijatelj ili prijateljica
Igrajte se vi s djecom, a znanje ce im nadoci
Vrata prema nenasilju: Saradnja ili kooperacija
"Vezeni most" 2008.
Priredba povodom ramazanskog Bajrama
Dobrodošli u Zemlju bajki (napisao Branko Ćopić)
Jedna jezicka sitnica
(Raz)otkrivanje :)
Posjeta drugom medjunarodnom sajmu knjiga u Bihacu
Opomena
Djecija logika IV
U setnji nasim Biscem
Sretna Nova 2009. godina
A kakvi bismo trebali biti?
I vase dijete je ucenik
Prozor u dječiji svijet
Dobro nam došlo proljeće! (razredna debata)
Dobro nam došlo proljeće! (dobrodošlica u stihu, slici i riječi)
Završna svečanost obilježavanja Svjetskog dana voda
World Water Day - Every Day
Stručno usavršavanje: ogledni čas kolegice Elvire Kulenović
Ma šta - mašta ili Kad psi i mačke progovore...
U aprilu - bajkovito...
"Kad jednom dođeš u grad od lišća da budeš najdraži gost..."
Novi list okrećem)
Neki novi klinci
Dječiji memorandum roditeljima
Jesen je u gradu najljepša u parku
Djeda Mraze, Djeda Mraze...
Auuu, što je škola zgodna...
Zima se smrzla, a nama ništa...


Provjerimo znanje

Ako ste se posvađali sa njihovim veličanstvima Č,Ć,Dž i Đ evo jedinstvene prilike za pomirenje
Vrste rijeci (provjera znanja)
Za vjezbu usavrsavanja pisanja i urednosti rukopisa
Vracanje u stvarnost
Provjera znanja iz Bosanskog jezika i književnosti: obrađena gramatičko - pravopisna pravila
Ljetni pravopisni test
MultiMedija
IJE ili JE - privilegija našeg jezika :)
Privilegovano priJATeljstvo
Pravopisni vremeplov


Sekcija
(Crveni križ)

Zajedno u humanosti
Opcinsko takmicenje "Upozoravanje na opasnost od mina"
X kantonalno takmicenje "Upozoravanje na opasnost od mina"
X federalno takmicenje "Upozoravanje na opasnost od mina" (I dio)
X federalno takmicenje "Upozoravanje na opasnost od mina" (II dio)
Prva pomoć
Zvon-či-ći, zvon-či-ći
Tuberkuloza - zarazna, ali IZLJEČIVA bolest
4. april, Međunarodni dan borbe protiv mina
"Spasimo živote. Učinimo bolnice sigurnim tokom vanrednih događaja"
XIV općinsko takmičenje omladine i podmlatka u pružanju prve pomoći
XIII kantonalno takmičenje omladine i podmlatka u pružanju prve pomoći
"Naš svijet - tvoja akcija"
XI općinsko takmičenje "Upozoravanje na opasnost od mina"
XI kantonalno takmičenje "Upozoravanje na opasnost od mina"
XI federalno takmičenje "Upozoravanje na opasnost od mina" u Vogošći

OUR SCHOOL TRIPS

EKSKURZIJE

2007.

Velika Kladusa.Buzim

2008.

19.05.2008
20.05.2008


2009.

I Dokle teče, kud vodi ova cesta...
II U vezirskom gradu
III Nije Ramzes, nego Ramo
IV Bassinus
V Na koju stranu svijeta? - pitanje je sad
VI Bosnom i Hercegovinom kroz stoljeca
VII U Pionirskoj dolini i jos ponegdje
VIII BAS lijepo...
Crikvenicki neocekivano ili Zucker kommt zu letzt

VLAŠIĆ

Hajdemo u planine, jer tamo nema zime
Dan drugi: OgLEDalo
Pahuljice na "Pahuljici"

ZAGREB

2009.

Rembrandt kommt zu letzt!
Povratak u budućnost

2010.

Zbog čega te volim...
Na zapadu nešto novo...
Zagrebarije...
Povratak na zapad

OPATIJSKE ČAROLIJE

2009.

I Trcimo za suncem
II Zar u Rijeci more!?
III Sve sama exclusiva
IV Iznenadjeeenjeee
V Osmi mart nam dolaziii ili nedjelja u pravom smislu rijeci
VI Svakog gosta tri dana dosta
VII Za pocetnike ili Izgovor :)

2010.

Privilegija bajna
Opatijsko - riječka slagalica
Kulturisti
Domenica mosaico



DAN ŠKOLE

2008.

Priredba
Druženje u planinarskom domu na Plješevici)

2009.

Priredba
TOP provod


BIOGRAD & ZADAR

2007.

Premijera

2008.

Uvertira za orgulje,kisu i oblake

2009.

Neka nova dimenzija
Kad sunce šarmira oblake
I Biograd svoj ekodar ima
Kud plovi ovaj brod
Zadarski nocturno
Dan drugi ili Kao kod svoje kuće
Poslovični treći dan
P.S. ili Special Thanks

2010.

BIO jednom jedan GRAD
Zara za dar
Vamos a la playa...
Nebo je žuto, a sunce je blue...
Krug, uokrug, sunce brodi...
Kao refren...


VODENI PARK KOZARAC

2008.

Poslije slanog - SLATKO

2009.

Cekam te na starom mjestu...

NOVI VINODOLSKI

2010.
U Novom po starom

Civitatis Bihigensis
Moja je mladost komadić Bišća
Sjecanje
Bišće, sretan ti 748. rođendan

Bihaćko ljeto 2008.
Najava
Juni na Uni
10. bihacko ljeto
Na prvi ljetni dan
Sinoc je...
"Grasak na zrnu princeze"
"Tvrdjava"
U Gradskoj galeriji Bihac...
Kad juni krene kraju
Blizi se...
Stize nam juli...
Zivis u oblacima mala...
Nakon toliko godina...
Stilske vježbe
Čarobnjak iz Oza
Husein Dervišević "Čitač samoće"
Djelidba

2009.

Jedini virus kojeg volimo
Čudesni trenuci od korica do korica
Rapsodija kišnih niti...
...I ono što zahvatiš... i to je more...
Pjesmovanje na strani života

MORČICE
Budvanske crtice

2007.


I Bas kao u vicu...
II Zurim polako...
III Svi putevi vode u Stari grad
IV Vozicem prema Becicima i Rafailovicima
V Kao refren
Koncert Sergeja Cetkovica
VI Nightlife
VII Let's walk!
VIII Vec vidjeno, a uvijek iznova dozivljeno
IX Sjedoste li i razrahatleisaste li se

2008.

Ljeto nam se vratilo
Cinemanija
Pola moga odmora
Neka, neka...
Ko ima posla s policijom...
Juri kolovoz...
Neplanirano...
O-lim-pi-ja-da
Feno-meno-menalno...
Kuda na izlet...
Zaustavila bih vrijeme...
Dobri den!
Zivjelo pjesacenje!
Posjeta "zabranjenom gradu"
Ponekad nocu...
Do zore rade kluboviiii...
Miracle Beach
Bungee jumping
"Djeca su ukras svijeta"
Citadela
U budvanskome Starom graduuu, gdje carlija vjetric miooooooo
U kaleidoskopu kaleidoskop
Negdje juzno...
Ogledalo mojih osjecanja

Dubrovacke crtice

"O lijepa, o draga, o slatka slobodo..."
Još u Kneževom dvoru. Sama u Katedrali. Dubrovačka skalinada
Lekcija hrvatsko - ruskog. Dundo Maroje & Bokčilo. Jedan Roland. Sunčana fontana
Za sva vremena Dubrovnik...

2009.

Pozdrav s juga
U filmskom sam elementu...
Hej ti
Weekend
Reader
Novi je dan...
Miriše sol u mojoj kosi :)
Vrijeme, vrijeme, čudno vrijeme
Endemično
Totalno drukčija od drugih...
Kad ide mi gluma :)
Uhvati trenutak!
Pljusak nas samo vara
Jedne noći u decenbru...
Sav taj Jazz
Iznenađenje
Kad me preplavi plima emocija...
A vitar puše...
Fatamorgana
Juče, danas, s(j)utra...
Ako treba ja mogu sve, poci s' mora na vrh planine...
Dvostruko...
Ja i moja sjenka
Šetajući Zidinama
Ko (g)radi, ne boji se gladi...
Laaakoo, lako nepodnošljivooo :)))
Pretežno vedro
U noći punog mjeseca
Kad "Embellriva" cirkus stvori
Evo sam na Cetinje
Ojha
P.S. ili Pčelica s onu stranu ogledala


BEZVREMENSKE CRTICE
I to će proći
Razgovor sa samim sobom
Meša Selimović: "Tvrđava"
"Ah, ta politika!"
S poštovanjem...!
"Svaki se čovjek nečemu nada, čak i onda kad je izgubio svaku nadu"
Preživjeli smo rat, preživimo i mir!!!"
Budimo prijatelji!
Na današnji dan...
Danak modernom dobu
"Nesvakidašnji" dan 29. februar
Bio jednom (anti)ratni dnevnik...
KAKO SI?
Ma "razumijemo" se mi :-)
Ima toga još...
Ćamil Sijarić: "Zapisi o gradovima"
Pomiješana osjećanja
Nikad više ovog dana...
Enes Kišević: "Samome sebi"
Enes Kišević: "Kako je mak odletio za pčelicom"
Osuđen na prošlost... Na retrospektivu osuđen...
Na novom početku...
Koji je dan i koja godina?
Zimska idila traje i traje i traje...
Moza(i)k
Alarmantnih devet
Kao na filmskoj traci...
Svijet oko mene
Zlatna sredina
Zimzelen...
Jedan produženi vikend, molim!
Slovom u glavu
Kultura življenja (ni)je samo školski predmet!?
Tako mi "Plavog zuba" kidam BEŽIČNO...
Lekcija zlatne ribice Karoline ili Private
Oktobarski ratatouille
Smrzlenoooo...
Voilà!
Zima otjerala snijeg
I tu je i nije...
On samo prati ljude...
Kao pravi prvačić, sav važan...
Minusi ispod svake nule...
Neka svemir čuje nemir...

Facebook
My FB profil

MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Osećanja. O. Sećanja.
Doskočice - Quips
Simple things
Gracias a la Vida
spagosmail
Mhm A-ha Oh Yeah Da-da
va§IONia
Strangers In The Night
Leteci Holandjanin
izlog jeftinih mladića
Bojis li se mraka
Zle priče
Hey, hey, my, my R´n´R can never die
RODNA GRUDA
Rahat No More
burek
Pozor: Jasan stav!
VEDSKI KOSMOS -- VEDSKA KULTURA
Žulj na duši
The Dewd's
pig from spejs
IN MEMORIAM DENIS GARAGIC
hadzinica
Svemirske Pjesme
He is My Soulmate
dnevnik jedne kurtizane
Fildžan viška
U urbanoj sahari života
Superpenzioner
strpavsi u kofer snove i ambicije...
Nikad ne reci dvaput
PonekadPomalo
ПРОПУХ
zdravi i lijepi
Aime Sati
Hard Time Blues
blob
poligraf
Mjesečevi Prsti
mama
Dnevnik izgubljene buducnosti.
OMAR
Silent
Iskreno Vaša
*A Lonely Road*
Mala Tajna - Veliko Blago
Suviše tajni u očima.
Surogat
Corto Maltese
više...

BROJAČ POSJETA
706286

Powered by Blogger.ba