SUBOTA, 7. MART 2009. GODINE

SVE SAMA EXCLUSIVA :)

Sunce nas je svojim toplim zrakama mamilo van, ali mi smo se najprije exclusivno bućnule u bazen kao i prethodne večeri. Djevojke koje su tamo radile nisu se tada baš obradovale jer smo došle samo deset minuta prije zatvaranja (morale smo pa makar malko). Zato smo ujutro bile ranoranioci. Ko rano rani, u bazenu "zaglavi" .

Inače, u bazenima je morska voda. I vanjski bazen je bio napunjen. Očito je čekao hrabre kupače, ali takvih nije bilo. Lako bi bilo uskočiti, ali treba izići poslije brrr. Sunce toliko moćno nije bilo.

Jacuzzi je još bio uspavan sireninom pjesmom.

OPET NEGDJE RIJEČNO

Još bismo se kupali, ali trebalo se spremiti za odlazak u Rijeku. Again, ali ovog puta organizirano "kao i sav normalan svijet" . Znala sam da mi neće biti dosadno. Za mene ne postoji ono "Deja vu!"

Put sam sasvim drukčije doživjela jer je s nama u autobusu bio vodič. Skrenuo nam je pažnju na usputne ulice, pejzaže, hotele, pričao o istoriji grada i nastanku turizma u Opatiji. Bio je duhovit i nekonvencionalan, što mi se posebno svidjelo. Kad smo prolazili pokraj restorana "Bevanda" napomenuo je da je tu Ćiro proslavljao uspjehe Vatrenih. Na to su naši uzviknuli: "Ćiro je naš!"  "On je iz Travnika. Bosanac 100 %!" 

Vodič nije to komentarisao nego je samo nastavio dalje. (Ma vidi ti to haha!)

Spomenuo je i to da u Opatiji, osim "našeg" hotela postoji još samo jedan hotel s pet zvjezdica. To je "Milenijum". Važno je dodao da ispred njega često možemo vidjeti Davora Šukera i njegov crveni ferari.

Približavali smo se Rijeci. Vodič je pričao o Kantridi - stadionu - stijeni, (ne znam zašto me taj "dekor" podsjetio na Mexico) brodogradilištu "3. maj" (koje je ime dobilo po Danu oslobođenja grada, 3. maju 1945. godine), luci, kupalištima, korzu i ostalim znamenitostima.

Bila je takva gužva, da smo se radovali kao mala djeca kad smo "uletjeli" na parkiralište "Delta".

Pogled na naselje Sušak i Tower

Preko mosta Hrvatskih branitelja uputili smo se prema centru.

Na korzu je bilo živo i veselo. Subotnja špica...

Razmilili smo se kao mravi, na sve strane. Vodič Milan nasmijavao nas je duhovitim napomenama i dosjetkama.

Sve je bilo u znaku proslave nastupajućeg Dana žena. Ispred riječke robne kuće u toku je bio prigodni šahovski turnir. Izlozi su bili okićeni cvijećem i čestitkama.

Dva sata šetnje korzom proletjela su kao nošena vjetrom. Ekipa se polako spremala na put u Towerovo kraljevstvo, a mi smo odlučile ostati, jer je cimerica željela da još nešto kupi. Dok sam je čekala uživala sam u prolazu Pod urom. Posmatrala sam  vesele prolaznike. Kafići su bili popunjeni do zadnjeg mjesta. Kafa i čašica razgovora neizostavni su ritual svima pa tako i nama. Pravi melem nakon shopinga, razgledanja i šetnje.

NeOčEkIvAnO is the BEST

Još sam se jednom uvjerila u istinitost naslovne tvrdnje. Cimerica nije našla što je željela kupiti pa smo se, na moju veeeeelikuuu radost, opet uputile u Tower.

Tamo nas je "čekalo neočekivano" (uh, pazi konstrukcije riječi): naša ekipa je produžila  shoping za pola sata duže nego što je bilo dogovoreno. Super, uspjet ćemo se vratiti s njima.

POVRATAK BAJNI

Još malo uživanja u riječkoj kružnoj promenadi, a onda via Opatija.

Pogled na HNK Ivana pl. Zajca

Evo malo "korziranja iz busa" :)

JEZIČNE "SMICALICE"

Kad smo prošli pokraj željezničkog kolodvora, naš vodič Milan dobio je iznenadan nalet jezične inspiracije. Pitao nas je kako oni kažu voz. Odgovorili smo uglas: "Vlak.!"

"Pa dobro zašto onda ne kažemo VLAČNI red, nego VOZni red!? Nikako mi to nije jasno! - glasno je razmišljao Milan, a mi se smijali. Pazi stvarno je zanimljiva ova smicalica.

"Kako se kaže naVOZali smo se? - kroz smijeh je dalje pitao.

???

"NaVLAČILI smo se." Hahaha.

I tako su se jezične igrarije nastavljale unedogled.

Milan nam je spomenuo još neke nove hrvatske izraze koji su nastali početkom devedesetih i nikada nisu istinski zaživjeli:

vrtolet - helikopter; brzoglas - telefon; samokrijes . pištolj; okovratni dopupak - kravata; vuneni travojed - ovca; međunožno guralo - bicikl; okolokućni domobran - pas itd. Meni je najsmješniji ovaj zadnji izraz za psa.

Dok smo se približavali hotelu bljesnula mi je jedna misao kao nastavak prethodne jezične "rasprave". Kako se onda naš hotel zove "Ambasador", a ne "Veleposlanik"!?

Iz razmišljanja me trgnuo Milanov uzvik: "Ksenija Urličić!!! Mahnite joj!" Mahnuli smo joj onako iz busa uz komentare da odlično izgleda.

Kad smo izišli, vodič nam je najavio večerašnju osmomartovsku zabavu i dodao da će se s nama i tada družiti. Nije htio otkrivati ništa više. Baš je tajanstven!

Slijedi:  IZNENAĐEEEENJEEEEE!