Evo me, dragi blogeri već (ili tek
) tri dana kod kuće. Odmorivši se od putovanja, "ponovila sam gradivo" i polaaakooo pročitala bilješke napisane u Budvi (kako sam i rekla da ću učiniti). Bila sam u pravu: Iz ove "dimenzije" sve mi se čini pomalo nestvarno. Neke detalje iz prvih "morskih postova" sam čak uspjela zaboraviti, a imala sam i "amneziju" na sve ono što je prethodilo odlasku na more. Srećom svega sam se prisjetila čim sam stigla kući . Ma, čudo jedno, ko bi rekao! 
"Reporte s lica mjesta" sam sada malo "ušminkala" i "kozmetički dotjerala" (da ne kažem "izbrusila", jer mene to asocira jedino na zubara ccc
). Ne, nisam ih puno promijenila. Tek nekoliko "stilskih vježbi". Ostalo je još da ukomponujem fotke i iskristaliziram utiske kroz bogatije reportaže, što nisam mogla kroz "krokije iz središta internet - cluba". 
Japanci bogomi 
Putovanje kući bilo je dobro (haha, sretno sam stigla, a to je najvažnije), ali to je sve što se tiče "pozitive". Kad smo krenuli iz Budve, nije mi ni na kraj pameti bilo da će vozač voziti neprekidno, bez pauze, čak sedam sati. Zaustavio se tek u Jablanici. (ne pred "Zdravom vodom" kako sam očekivala, jer tamo autobusi najčešće staju, a i najljepše je bar po mom mišljenju)
Hm, kao da je vozio Japanac, a ne Crnogorac. 
Ma shvatam ja da je morao nadoknaditi kašnjenje zbog gužve na trajektu kao i to da je riječ o redovnoj liniji, ali opet kažem što je previše, previše je. (pa malo je reći da sam se ukočila sjedeći
) Da je tako bilo kad sam putovala u Pariz... Uh, ne smijem ni pomisliti. Sva sreća pa su se tada često zaustavljali na odmorištima uz auto-put i opet stigli na odredište DVA SATA RANIJE (da, da, dobro ste pročitali
). Kad sam javila ujaku i ujni da smo stigli, nisu se mogli načuditi. (umjesto oni nas, dočekali smo mi njih)
I to se dešava
Na pauzi je do mene stajala žena i telefonirala. Nisam vjerovala svojim ušima kad sam čula kako govori: "Šta ja znam, evo me u NEKOJ Jablanici."
Ne, ne prisluškujem ja tuđe razgovore, nego je dotičnoj bonton kao i znanje. 
(Bez)GRANIČNO povjerenje
Bilo da ulazite u Crnu Goru ili iz nje izlazite carinici će vam uzeti dokumente (pasoš ili ličnu kartu), odnijeti u kancelariju i vratiti nakon provjere. Ok, ali kad putujete autobusom to se zna i otegnuti.
Možda bi bilo bolje da putnici iziđu i svako pojedinačno da dokumente na uvid (kako to rade u Sloveniji). Sigurno bi brže išlo, a osim toga zar baš moramo saznati imena i prezimena svih putnika kad kondukter proziva da bi ih vratio. (ili još gore, zaduži putnike da to urade)
Osim ove "kvake" ima još nešto: nedosljednost. Nekada upute da se treba prijaviti po dolasku na odredište (kao što su mene prošle godine), a nekada ne. Isto važi i za povratak: ili će tražiti potvrdu ili neće. E, pa Crnogorci, dosljednost je vrlina, ako niste znali! 
Evropo, Evropo, tu li si, a daleko li si!
(Ne)normalno
Pišem i smijem se samoj sebi, jer navodnike i dvotačku još tražim na mjestima slova č i ć (kako je to bilo raspoređeno na "ludim" tastaturama na kojima nijedan simbol nije bio na svom mjestu). Odvići se "svoje tastature" ludo je i (ne)normalno, ups, nezaboravno.
******
Imam utisak da sam pod pritiskom ograničenog vremena u intenet - clubovima pisala "tečnije", ali evo upravo sam se demantirala. (Nadam se...
)
Toliko za sada. Sutra idemo u Kozarac (u vodeni park) da se "odmorimo od odmora". Pa treba se pripremiti za novu školsku godinu, zar ne!? Ah, da i još malo "posoliti more, ups, bazen". 
Haha, produžila bih još ljetovanje da mogu pa onda nije ni čudno što griješim. Al' kad se s MORA MORA!