beats by dre cheap

Bezvremenske crtice: "Svaki se čovjek nečemu nada, čak i onda kad je izgubio svaku nadu"

Bio jednom jedan dnevnik. Kad sam  počela pisati ni slutila nisam da ću ga u jednom ružnom vremenu zvati i "ratni dnevnik". Pisala sam o svojim strahovima, željama, nadanjima; o našoj ranjenoj mladosti, ali i o optimizmu koji nam je pomogao da ne klonemo duhom.

Bilješku koju sada prenosim napisala sam 30. septembra 1993. godine ( baš u vrijeme prelaska na "zimsko računanje vremena")

"Evo me, tu sam, nisam eksplodirala. Ta, zar bi mi se i to moglo desiti? Jednostavno mi se nije pisalo. Ko će znati zašto. Možda zbog ovog "novog vremena"? Što se njega tiče, drukčije su samo kazaljke na satu, a sve drugo ostalo je isto. Daleko smo mi od evropskog življenja. I tako, sada nam se "skratio dan". Hm, bez iluzije se izgleda ne može! Koje god djelo da čitam, protkano je njom. Eto, na primjer, u "Bihorcima", Ćamila Sijarića: Siromašni Zemko želi da ide u Tursku, bratu, koji mu je poslao pismo u kojem ga odvraća, pišući kako je život težak. Ali, Zemko to nije nikada saznao, jer mu niko nije pravilno preveo pismo, u stvari, nije htio. Naposljetku se Zemko oprostio od svog sela i svoje rodne kuće, ali nešto ga je snažno vuklo natrag. I ... on se vratio. Ličnost koja mi se u ovom romanu takodje svidjela je hadžija. On je bio, kako bi to seljaci rekli, "čovjek od ćitaba". Nesretan je jer svak "mlati" s njim kako hoće. Ali, nije ni on tako naivan: zna skupljati novac od seljaka, jer mu je jedini cilj ponovo otići na Hadž, u Meku. Možda najkomičnija ličnost u djelu je hadžijina služavka Hatema, naizgled priglupa, ali i te kako snalažljiva i okretna. Simpatično je ono njeno: "Nemoj pasti, nemoj se ubiti!" koje bi stalno govorila za hadžijom pa i onda kada su se cijelu prethodnu noć svađali.

Djelo koje takođe plijeni (mislim da su takva sva Sijarićeva djela) je "Konak". Po tematici je znatno drukčije, već samim tim što prikazuje jedan, da se poslužim jezikom kritičara, "bajkoviti svijet harema". Glavni junak romana, hadum Alija je po mnogo čemu sličan hadžiji, ali njegova funkcija je drukčija, a i vrijeme koje neumitno teče. Sve što on želi je da se vrati "svojoj vodi" i "svojoj gori", gdje je bio samo dijete i gdje želi i umrijeti.

Posebno mi se sviđaju sentence na početku svakog poglavlja, koje su protkane kako "narodnom mudrošću", tako i perzijskom filozofijom. Sijarićev stil je dopadljiv i pristupačan široj čitalačkoj publici, što samo potvrđuje kvalitet ovog pisca i vrsnog pripovjedača. Meni, lično, se bar do sada, u njegovim djelima, sviđa to, što ne razradi teme do kraja, nego ostavlja čitaocu da razmisli i to kontemplacijski (tako je i u "Konaku").

Kako bih se osjećala da sam saznala da je Alija stigao u svoje Akovo, do one gore i one vode? Tužno, jer bih znala da mu je još samo smrt ostala. Ona je fenomen, od kojeg svi potsvjesno bježimo!

Sentencu (moto ili levhu) koju bih izdvojila, jer smatram da ima značaj, tačnije da oslikava kontekst radnjei vremena u cijelom romanu, sam doživjela zaista transcendentalno: "VALJA MI IĆI; ALI KUD ONDA KAD STIGNEM NA CILJ?"

Sve je to univerzalna tematika. Divljenje prema piscima koji su aktuelni u svakom vremenu je veliko i neopisivo. Treba se zaista roditi pa postati pisac.

Dok izražavam svoje divljenje " na ovoj hartiji koja ionako svašta trpi", kroz glavu mi je prošla misao: " Da li ima smisla uopšte pisati?" Sada odgovara ona druga strana - Duh: " Ima, naravno da ima!" Znam, ima, ali nije li sve ovo što pišem jedno veliko Bježanje, jedan veliki "Put oko svijeta". Kad o ovome razmišljam, sjetim se dnevnika koji je pisao jedan naš bihaćki pjesnik. Zaista sam bila impresionirana tom snagom izraza i bogatstvom riječi. No, on je odlučio da više ne piše (bar ne u novinama; ja vjerujem da "sebi još uvijek ima šta kazati), jer smo mi samo figure na šahovskoj ploči koje neko drugi pomiče. Kada razmišljam o našoj golgoti, i ja dolazim do istog zaključka. Kako opisati jedno vrijeme u kojem se promjene dešavaju u sekundi??? Mogu se samo postavljati pitanja i beskrajno razmišljati. Htjeli mi to ili ne, rezignirano. Nema djela u kojem nema takvog razmišljanja. Za ovaj put bih izdvojila odlomak iz "Magle i mjesečine", Meše Selimovića:

 

"... A opet, i to je najčudnije od svega, svako će u tom nizanju i smjenjivanju, u tom kratkom svom prolasku, kad na njega dođe red, ponijeti svoju vlastitu muku i mislit će da je samo njegoa zadesila, da samo njega bije led, da njegovu nevolju nije niko propatio. A sve se već dešavalo, i opet je teško kad se desi nekome. Svako od nas uvijek proživi i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji. " (poglavlje VI, strana 101.)

 

Što više čitam, sve mi je i teže, a opet, ne mogu da ne čitam. Čudan je taj ćitab! Jednostavno me vuče sebi. Slikovito odražava sve o ljudima i njihovom mentalitetu, uslovima življenja, vjeri; odražava i ostaje za vječnost.

Jer... kakvi bismo mi to bili, kada bismo se zanimali samo za sebe: " Mi jesmo, a ne tiče nas se šta je bilo prije ni šta će biti poslije!?" To bi bila sebičnost...

Glavni junak romana "Konak" kaže: "Ja ni na šta ne mogu uticati. Svi događaji su u meni, kao u knjizi, zapisani. Ja ih samo prenosim!"

Šta drugo mogu "mali ljudi", nego da vape za nekim svojim Šer-Anom: "Gdje si???"

Svijeća već dogorijeva, slikovito odražavajući našu golgotu... Ne ponovila se nikada nikome!!!"

 

KALEIDOSKOP
http://pcelica74.blogger.ba
26/01/2008 23:08