beats by dre cheap

Pjesmovanje na strani života...

[IMG]http://i50.tinypic.com/2uqyssk.jpg[/IMG]

 

Počinjem ovaj post mada prije priliči mom drugom blogu Ranjene rečenice.

Međutim, zbog aktuelnosti objavljujem ga najprije ovdje.

Nedavna posjeta Enesa Kiševića studentima Pedagoškog fakulteta

podsjetila me na vrijeme kad je i nas posjetio kao studente.

 Ta, 1995. godina bila mi je značajna po tome i po još mnogočemu:

završetku rata;

završetku školovanja;

početku rada u školi;

jednostavno rečeno:

PONOVNOM POČETKU ŽIVOTA...

*****

29. oktobar 1995. godine (nedjelja)

"Pisati kada je najteže u duši - to je umjetnost!"

Naše su duše ranjene...

Raspale su se u paramparčad, kao staklo, uz jeku granata.

 Tri duge godine, beskonačne...

Boljelo nas je! Druge nije... Zar ih nije grizla savjest!?

Sada, kada je došao mir, podsjećam se pitanja koja sam sebi postavljala tih teških dana.

Dana u kojima su se obistinile Shawove riječi ("Bilo mi je 20 godina...").

Bilo mi je 18, bilo mi je 19, bilo mi je 20 godina...

Sada i 21.

Godine ratne, a trebale su biti najljepše, najbezbrižnije.

Bježala sam od stvarnosti, tonula u knjige, ali ni tamo mira.

Samo ratovi i prolaznost. Ali SPOZNAJA!

Spoznaja koja nas brani od svih zala ovoga svijeta.

Svijeta koji je htio da nas nema.

I pišem ja tako, uz svijeću, polako.

Inspiracija, nažalost, rođena u ratu.

Kamo sreće da ga nikada nije ni bilo.

 Uskoro će rat završiti, ali ... ali ... ali ako ne izvučemo pouku iz ovoga sad, onda...

Zar već da mislim o njemu? O novom ratu? NE!!!

Ko će ponovo sastaviti moju dušu u šareni mozaik!?

Pjesme, predstave, poezija!!! Eto ko!!!

U prethodnih mjesec dana bilo je više kulturnih događaja, nego za sve tri godine.

Duša je postajala bistrija, rane su manje boljele, ali još će dugo biti prisutne.

Sve dok cijela BiH ne bude slobodna. Hoće li i onda prestati???

Pa, boljet će me već i samo sjećanje; boljet će dok budem čitala zapise o patnjama i stradanju, o paklu u "zaboravljenoj zemlji".

Bila sam sinoć istovremeno i sretna i tužna.

Sretna: nakon toliko godina opet je u naše Bišće došao pjesnik Enes Kišević.

Tužna: pjesme govore o grobu neznanog djeteta u Sarajevu

("... tiše miriši maleni cvijete, ovdje leži neznano dijete...")

o brzini mraka,

o Evropi koja sama sebi lijes sprema...

Pisao je pjesnik duboko osjećajući vapaje zemlje Bosne, svoje Bosne...

Zemlje, koju su svi zaboravili, čiju su dušu kidali.

Pisao je pjesnik i napisao:

"Srušili su Stari most u Mostaru, star 427 godina,

a - koliko će im godina trebati da sruše svoju SRAMOTU???

To Neretva neće dočekati."

Srušili su ga oni što su ostavili na njemu svoje stope, oni što su uz njega rasli, oni...

Ne mogu više!!!

Bol ne prolazi, a ima tome dvije godine...

Bit će studenog 9. studenog.

I reče jedan profesor:

"Ne znaju da su rušenjem jedne džamije sagradili 2000 novih U SRCIMA Bošnjaka."

Mislim ja tako, a pjesnik recitira.

 Najpotresniju pjesmu ovog nesretnog stoljeća: "Havino preklinjanje".

Riječi su to mnogih napaćenih djevojaka i žena koje su prošle kroz logore smrti, koje su silovane i mučene.

 Stoput je Hava poželjela da je ubiju. Da ne gleda dijete - plod mržnje i zla.

Eto, zato moja duša ne zacjeljuje...

Komadići stakla peku, zamućeni, da ne vidim i ne čujem.

Ali, i vidjela sam i čula sam. Mrak, jeku granata, vapaje ljudi...

Zaboljelo me još više kad je pjesnik čitao pjesmu iz XIX stoljeća,

a koja tako vjerno oslikava naše vrijeme, naše patnje i stradanja...

Proza života, surova životna istina u stihovima.

Svoju prozu čitao je i Rezak Hukanović.

Bolje bi bilo da takvo što i nije zapisao, da se tako nešto nije ni dogodilo.

Prošao je kroz užase Omarske.

Zanijemjeli smo. Suze su nam zaiskrile u očima.

Zar baš mora biti istinito ono:

"Niko čovjeku ne može nanijeti toliko zla koliko može SAM ČOVJEK."

Opet pitanja bez odgovora.

 Nije ih bilo ni do kraja književne večeri niti će ikad biti.

Ostat će retorička...

Bilo je potresno, ali i lijepo.

Bilo je i crnog humora

 (ne možemo mi nego opet sve okrenuti na šalu), ali bilo je i sreće.

SREĆA IPAK!!!

Konačno, ranjena je duša zablistala.

Kolegica A. će praviti prilog o ovoj izuzetnoj večeri.

Zamolila nas je da joj budemo "moralna podrška".

Jedino sam ja pošla s njom. Lagano smo, kroz mrak, krenuli prema hotelu.

Tanki trak svjetiljke išao je ispred nas i tražio nešto...

 Čovjeka!?

Mislila sam da će na književnoj večeri biti više publike, posebno nas studenata Pedagoške akademije.

 Zar tako malo ljudi voli i cijeni poeziju i književnost uopće?

Mislila sam tako, osvjetljavajući nam put...

Slušala sam A. - u. Govorila je da joj je neprijatno i kako ima tremu.

Ma, ona malo pretjeruje, ali neka, ponekad je to i dobro.

Sjele smo zajedno s Enesom. Dok je A. vodila intervju, posmatrala sam njegove oči u kojima se ogledala dobrota.

Prepoznavao se pjesnik, glumac, umjetnik - ČOVJEK!

Pisao je o patnji i stradanju.

Koliko li mu je snage trebalo da riječima izrazi bol i pomiješane emocije!?

Ako samo spomenem "Pismo majci Hadžeri u Ključ", ne trebam više ništa.

Rekla sam da mu se upravo zbog toga posebno divim.

Zagrlio me i nakon nekoliko trenutaka ćutanja rekao da bi se o tome moglo dugo razgovarati.

Nije bilo vremena, ali meni je tišina rekla više nego hiljade riječi...

Pričali smo i o jednoj emisiji u kojoj je gostovao.

Bilo je to ne tako davno prije rata (1991. godine), a kao da je bilo prije nove ere...

Čitao je u toj emisiji pjesmu koju je posvetio svom sinu Maku kada se rodio. 

Bila sam impresionirana a tada nisam toliko voljela poeziju kao sada.

 Duboko mi se to urezalo u sjećanje iako su od tada prošle duge četiri i po ratne godine, mnogo patnje, zla i ljudskih gluposti.

Knjige su pobijedile! Spoznaja!

Zasjao je tračak nade!

Prošla je tako jedna lijepa večer. Poželjela bih da se još puno puta ponovi.

Nikada mi ne bi dosadila. Ne bi ni mogla. Samo da teme budu vedrije!?

Znam da HOĆE!

Voljela bih provesti i jedno lijepo jutro.

 I HOĆU, jer sutra će Enes Kišević posjetiti našu Akademiju.

*****

30. oktobar 1995. godine

Pretposljednje oktobarsko jutro provela sam lijepo, baš kako sam i željela.

 Enes i Rezak posjetili su Akademiju i učinili da provedemo lijepe i nezaboravne trenutke u njihovom društvu.

Bili smo impresionirani, ali i duboko dirnuti.

Gledati Rezaka Hukanovića i znati da je prošao užase Omarske, slušati njegove iskaze....

Nema riječi utjehe....

Samo topli stisak ruke.

U znak podrške i divljenja njegovoj hrabrosti.

 Enes je u nazivu Omarska otkrio strašnu simboliku

(O, masakr!).

 Neopisivo!

*****

Obradovali smo se knjigama koje su Enes i Rezak poklonili našoj Akademiji.

Otišli su dalje...

Neka i drugi saznaju o "brzini mraka", neka čuju "Havino preklinjanje"...

Ući će ova pjesma u čitanke i svjedočiti o jednom teškom zemanu.

Da se više NIKADA, NIGDJE I NIKOME NE PONOVI!!!

KALEIDOSKOP
http://pcelica74.blogger.ba
21/12/2009 08:26