beats by dre cheap

Nad otvorenom knjigom: Uvijek nek' bude sunce...

Sinoć je u Narodnom pozorištu u Tuzli promovisana nova knjiga Šime Ešića „Kako se crta sunce“.

Domaćin promocije, profesor Đuro Škondrić, našalio se rekavši da je to knjiga zbog koje će čika Šimu prijaviti u Ginisovu knjigu rekorda jer je nju najduže pisao: više od 30 godina. Naime, prva pjesma u knjizi napisana je 1975. godine ali se nije uklapala ni u jednu knjigu pa je ostavljena da čeka, i evo, i dočekala je zasebnu knjigu.

"Knjiga koju večeras predstavljamo ne pripada stereotipima, posve je drugačija i začudnija od mnogih koje smo u dječjoj literaturi imali priliku vidjeti i čitati. Ona je sva od duše i sva za dušu. Riječ je o knjizi neobične koncepcije, koja umnogome izlazi iz već viđenog standarda bosanskohercegovačke dječje literature i koja se svojim humanističkim porukama podjednako obraća djeci kao i onima koji nisu zaboravili da su bili djeca" - rekao je prof. Đuro Škondrić.

Prisutnima se potom obratio Šimo Ešić objašnjavajući kako je nastala knjiga "Kako se crta sunce".

- Prva pjesma, po kojoj je knjiga dobila naslov, napisana je 1975. godine, prije gotovo punih 35 godina. Poslije su nastajale jedna po jedna ostale pjesme kako se šta crta, spontano, same od sebe.

U početku nisam znao šta ću s njima – objavljivao sam ih po listovima i časopisima, mnogo puta. Neke od njih su objavljene i po 30 puta u različitim dječjim listovima i novinama, ali mi se nisu uklapale u knjige koje su u međuvremenu nastajale, pa sam ih stalno odgurkivao i ostavljao po strani. U stvari, stalno sam razmišljao šta bih s njima – nekako su zahtijevale zasebne korice.

Onda sam ih jednom tako postavio u zbirku i počeo čitati rukopis kao čitalac, ne kao autor. Lijepo su se držale na okupu ali su meni nekako zvučale jednolično. Morao sam nekako razbiti tu monotoniju ali nisam znao kako. Vrijeme je prolazilo i jednom, kad sam napisao priču o ptici (u stvari, o djetinjstvu koje nam se stalno odnekud oglašava, ali prolazi), upalila mi se lampica. To je to.

Uz svaku temu koju sam pažljivo odabrao, trebalo je dopisati poneku priču, lirski zapis, neku dosjetku, koja će zaokružiti cijelu temu, a knjigu učiniti bogatijom, raznovrsnijom, čitljivijom, začudnijom…

To je knjiga koju sam ispisivao ili još bolje – koja se sama ispisivala gotovo cijelog mog života. Zato je puna topline ondašnjeg odrastanja, puna dragih, stvarnih ličnosti iz mog djetinjstva – koje su se same nametnule kao likovi u mojim pričama. A onda je trebalo pronaći pravog ilustratora – jer, rukopis je to naprosto imperativno nametao.

Nakon duge potrage Ešić je za ilustratora odabrao Tošu Borkovića, koji je za svoje ilustracije i opremanje dječijih knjiga dobio svjetska priznanja.

Više pročitajte na

http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/viewnewnews.php?id=33645

[IMG]http://i47.tinypic.com/a15noz.jpg[/IMG]

 

[IMG]http://i46.tinypic.com/rho1as.jpg[/IMG]

 

[IMG]http://i49.tinypic.com/mvok8x.jpg[/IMG]

 

[IMG]http://i48.tinypic.com/29mnkbc.jpg[/IMG]

 

*****

Na promociji nažalost nisam bila, mada bih se najradije, da sam mogla "teleportirala" u Tuzlu.  

Ovim malim prilogom na svom blogu zahvaljujem čika Šimi i želim da nas još dugo obasjava svojim stvaralaštvom.

 



KALEIDOSKOP
http://pcelica74.blogger.ba
30/12/2009 22:19